Život te zove

Otvoriš li prve stranice Biblije vidjeti ćeš da je želja za spoznajom i razumijevanjem bila problem već u Edenskom vrtu gdje su postojala dva stabla: stablo spoznaje dobra i zla i stablo života. U hebrejskoj kulturi taj izraz u kojem se navode dvije krajnosti, u ovom slučaju dobro i zlo, označava SVE. Dakle to stablo spoznaje dobra i zla predstavljalo je spoznaju i razumijevanje SVEGA…

Čini se da se nije puno toga promijenilo od tada do danas. I danas čovjek želi toliko toga shvatiti, sve razumjeti, no uočavamo da nam to ne donosi sreću i ispunjenje. Zapeli smo u toj bjesomučnoj borbi da sve spoznamo i moramo se vratiti na početak, vidjeti što kaže naš Stvoritelj. A Bog mi kaže: „Nikada nećeš moći sve shvatiti, ali možeš živjeti. Zato nemoj stalno pokušavati sve shvatiti, nego živi!“

Quotefancy-6951-3840x2160.jpg

Iz ovoga možemo izvući  pouku vjere: Vjera je iskustvo življenja, a ne shvaćanja. U život se ne ulazi razumom. Život je avantura, on me nadmašuje. Ako uđem u život samo razumom propustiti ću sve divne i velike stvari koje Bog želi učiniti sa mnom. Kako bi malene i nekreativne stvari činila, ako bi Bog po meni činio samo ono što ja razumijem, jer moj razum je ograničen. Dok god pokušavam razumjeti ne mogu ispuniti i primiti što je Bog odredio za mene.

Prijateljice, sada te pitam, koje stablo ti želiš u svome životu? Stablo spoznaje ili stablo života?

A ti se zapitaj i promisli: „Gdje me Gospodin poziva da Mu vjerujem? Gdje sam pozvana prestati jesti sa stabla spoznaje dobra i zla i početi se hraniti na stablu života? Što je to u mom životu što stalno pokušavam shvatiti i razumjeti? Oko čega se stalno vrtim u krug, što mi to ne da naprijed nego me stalno vraća unatrag? Odluči  prestati stalno pitati „Zašto?“! Uloži svoj život u Njegov plan za tebe. Reci Mu: „Ajmo vidjeti što Ti možeš učiniti s ovim što imam, s ovime što jesam….“

I nemoj nikada zaboraviti ovu istinu: „Život se ne razumije, život se živi!“ Odluči živjeti!

M.J.

Oglasi

Riblji ručak

RIBLJI RUČAK

-integralna tjestenina s tikvicama i gamberima u umaku od karfiola-

Sastojci:

  • Gamberi – oko 200g
  • Integralna tjestenina – oko 250 g
  • Tikvice – 1 komad
  • Karfiol – 1 glavica
  • Parmezan
  • Maslinovo ulje
  • Češnjak – 2 režnja
  • Peršin

Priprema:

Na maslinovom ulju i češnjaku prepržite gambere i kad su pri kraju dodate tikvicu narezanu na sitno. Pred kraj dodati svježi peršin.

Posebno skuhate tjesteninu i posebno stavite kuhati karfiol.

Kad se karfiol skuha, ocijediti ga i smiksati štapnim mikserom da bude kašast. U umak možete dodati vodu u kojoj se kuhao ili po želji malo mlijeka ili vrhnja za kuhanje. Ubaciti malo svježeg peršina u umak.

U dinstane gambere i tikvice, kada su gotovi, umiješati umak od karfiola. Na tanjur servirati tjesteninu i preliti pripremljenim umakom (po želji možete koristiti i druge začine ili dodati soli).

univ.bacc.nutr. Andrea Bilandžija

ŠTO JE ZNAO JOSIP?

 

10371652_1157306197614046_5105687619267647531_n

Današnje evanđelje donosi nam scenarij sličan onomu iz romantičnih komedija. Ludo zaljubljeni zaručnici odjednom dolaze u VELIKI NESPORAZUM. On misli da ga je ona prevarila, ali obzirom da je dobar dečko, pokušava prekinuti na lijep način. Ona mu pokušava objasniti što se dogodilo, ali ne može. Vjerojatno je bilo i kišno nevrijeme i oboje su, slomljena srca, gledali kroz prozor na koji se slijevala kiša.  I baš kada se sve činilo izgubljenim, anđeo/najbolji prijatelj u snu dolazi Josipu i govori mu da se nije dogodilo ono što on misli, već nešto puno LUĐE. Ali on i Marija mogu biti zajedno.  Veliko vjenčanje. Poljubac. Kraj.

Tko ne bi volio zaplete sa sretnim završecima? No ipak, ova priča ne ide baš tako. Još je bolja od tipične romantične komedije.

Josip nije mislio da ga je Marija prevarila. Da je to mislio, predao bi ju zakonu i kamenovali bi je. On je uistinu poznavao Mariju i njezinu predanost te posvećenost Onomu koji zna sve.

Josip nije bio popularan dečko s ulice, Josip je bio običan, ponizan čovjek. Čak se smatrao nedostojnim biti Marijinim zaručnikom te Isusovim zemaljskim ocem. Poput sv.Petra govori : „Odlazi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine.“ On ne vidi svoje mjesto u ovoj nesvakidašnjoj priči i pokušava se neprimjetno povući iz nje. Ali onda dolazi anđeo i gle što mu govori: „Ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu.“ Ne kaže ne ljuti se, nije ono što misliš već, „jest ono što misliš, ali ne boj se“. Ne boj se biti dio nečeg većeg i boljeg od onog što zaslužuješ.

U toj priči MI smo Josip. On je poput svakog od nas. Jedini koji je u toj kući bio grešnik.  Možda mu je to bilo pomalo zastrašujuće. Ali Josip ostaje običan čovjek koji ne preispituje Božje odluke, već ostaje u poslušnosti i predanju Božjoj volji.

Zastani danas pred Josipovom poniznošću i voljom, kojom nakon uvida u ludi Božji plan za njegov život, pristaje slijediti Ga.

A ti, pristaješ li?

Kendra Tierney

Prijevod: M. J.

Prekidi, prekidi, prekidi

prekidi

„Ljudi se međusobno odnose kao roba, razlika među njima postaje razlika u cijeni.“

 Erich Fromm

 Prekid?! Riječ kojoj se nitko ne veseli. Bilo da je riječ o prekidu prijateljstva ili ono na što nas najviše asocira ta riječ “prekid veze”. U zadnje vrijeme ne mogu pobjeći od ove teme. Zaključila sam da je očito razlog taj da o njoj nešto i napišem.

Ili ostavljamo ili smo ostavljeni, na prvu se čini kao dvije različite situacije. I da jesu, neki kažu lakše je ostaviti, nego biti ostavljena. Kad ostavljaš ti si ta koja je odlučila i nisi iznenađena kad krene “razgovor”, ako si ostavljena, više patiš jer se nakon prekida javljaju pitanja  što sa mnom nije u redu, što nisam/jesam napravila, možda sam se trebala više potruditi, dati više od sebe. Stani malo djevojko! Zašto odmah krećeš od pretpostavke da s tobom nešto nije u redu. Zašto nešto ne bi bilo u redu sa drugom stranom. Misliš da nije moguće da druga strana jednostavno nije nikada do kraja prepoznala tvoju vrijednost? Što si još mogla dati?

U slučaju da si ostavljala. Nakon nekog vremena javlja se pitanje je li to bila prava odluka. Možda sam prenaglo donijela odluku? Možda imam prevelike zahtjeve? Što ako ostanem sama do kraja života? Možda bih mu trebala dati još jednu šansu?

Možda ne bi bilo loše da zastaneš nad ovim pitanjima. Koliko se ustvari sebičnosti krije iza tvojih potvrdnih odgovora. Žao mi je, ali ovo nije post koji će ti reći “ne brini, sve će biti u redu, naći ćeš nekog boljeg”. Ja nemam odgovor na to pitanja niti sam vidovita. Mogu ti samo reći da je prekid, bilo da si ostavljena ili si ostavila nekog, blagoslov. Zašto? Zato što je to jedinstvena prilika da izgradiš sebe i možda da popraviš neke narušene odnose koje si zapostavila dok si bila usmjerena na bolju polovicu. Citirat ću Ericha Fromma: “Nezrela ljubav kaže: volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: trebam te jer te volim.”

Čini se kao igra riječi, ali nije, ako stvarno voliš nekoga zašto ga onda ne možeš pustiti. Zašto već duže vremena znaš da on nije za tebe i svjesna si da ne funkcionirate kao par, a ne puštaš ga zbog straha? Je li to ljubav ili sebičnost? Ljubav te treba činiti slobodnim, a na navezanim na nekog. Ako si navezan, onda nisi s osobom jer ju voliš, nego jer ti treba da zadovoljiš svoju potrebu da budeš ljubljena.

Vraćam se na naslov posta “prekidi, prekidi, prekidi”. I dalje ne zvuči lijepo.

Ni malo vam neću ići na ruku, ako istaknem još jednu činjenicu. A ta je da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ako je ljubav bezuvjetna kako je onda došlo do prekida. Zato što to nije niti bila ljubav. Ljubav je odluka, da sastoji se od emocija, ali emocije nisu dovoljne niti je dovoljna samo odluka, ako nema emocija. Često nam se događa da prevlada ili razum ili osjećaji. Razum je taj koji odluke donosi, a emocije ga trebaju pratiti. Ne želim vam ostaviti gorak okus u ustima. Htjela sam vas malo protresti da uvidite koliko svi mi, imamo problem s našim egom, naročito kad je povrijeđen. Nije nam lako prihvatiti da nas je netko odbio ili nismo bili dovoljno dobri za nekoga.

Jedini kome smo dobri takvi kakvi jesmo, koji nas ne bi mijenjao, koji nas prihvaća takvim kakve nas je stvorio je Bog. Niti jedno ljudsko nesavršeno biće ne može nam pružiti takvu Ljubav.

Prekid je blagoslov. I dalje stojim iza te rečenice. Prekid nam postavlja mnoga pitanja, što je dobro jer inače svi bježimo od pitanja. Prekid nam daje priliku da si ponovno postavimo pitanja. Tko sam? Što sam? Tko želim biti? Kakva želim biti? Kamo idem?

Zato iskoristi situaciju u kojoj se nalaziš, traži svoje odgovore, izgrađuj sebe, ljubi sebe. Nauči ljubiti sebe da bi mogla ljubiti druge. Isus je rekao “ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”. A koliko nas zapravo ljubi sebe?

Samo da naglasim da ne bi došlo do nesporazuma. Kad kažem ljubi sebe, ne mislim da budeš egocentrična i usmjerena samo na svoje želje i potrebe. Voljeti sebe znači voljeti Božje remek djelo jer ti to jesi i dok sebe volimo, osobe oko nas ne smiju se osjećati zakinuto.

p.s. preporuka za čitanje: Erich Fromm, Umijeće ljubavi

T.C.

Plovidba života

plovidba

Promatrajući život i svijet oko sebe, Seneka je zapisao: “Ako brod ne zna kud plovi, nijedan vjetar nije mu povoljan.”

Kao što kormilar broda ne odlučuje o vjetrovima, već je njegovo da usmjeri brod tako da ga svaki vjetar povede ka željenoj luci – tako i ti drži čvrsto kormilo svog broda i ne boj se vjetra, i ne opravdavaj vjetrovima svoje lutanje.

Ali, za početak, sjedi u tišini i, na početku ove nove plovidbe, dobro razmisli kuda plovi tvoj brod i kuda bi ti želio doploviti na kraju.

M.J.

Može li bol biti blagoslov?

Usamljenost…

Koliko puta si se osjećala usamljeno, tužno, prazno? Koliko puta si pomislila da nećeš nikada pronaći sreću, radost, mir, da nećeš nikada biti u potpunosti zadovoljna sobom? Koliko puta si gledala druge i pomislila „da je bar meni tako dobro kao njima“?! Međutim, jesi li se ikada zapitala da ljudska vanjština istovremeno može biti samo maska koju je svatko od nas stavio na lice kako bi prekrio svoju patnju i bol?

bol-blagoslov
“Svaki trenutak i svaki dođagaj čovjekova života na Zemlji zasadi nešto u njegovoj duši.” Thomas Merton

Možda sada zvuči suludo, ali u svakoj patnji i boli ima nešto radosno. Kada dođemo do određene granice kada mislimo da smo dotaknuli dno, da naša bol ne može biti veća, tek tada imamo čvrsto tlo pod nogama na koje možemo stati i krenuti dalje, tada možeš krenuti dalje puno jača nego prije. Ne događa se to preko noći, to je proces, proces koji traje onoliko koliko to dopusti On, ali prije svega, koliko si to sama dopustiš. Nemoj se sramiti pasti, ali radost možeš pronaći tek kada si priznaš da si pala, kada si svjesna toga i isto više ne želiš doživjeti. Tada krećeš u ponovnu borbu, borbu sa samom sobom, koja je obično i najteža. Borbu sa svojim mislima, s pitanjima na koje često nemaš odgovore, ali se krećeš, makar malim koracima, ideš naprijed.

Bol koju osjećaš, usamljenost ili praznina, prilika je da otkriješ samu sebe, da otkriješ svoje mogućnosti, spoznaš svoje granice, iskoristiš postojeće ili pak otkriješ nove talente koje si „sebično“ skrivala u sebi. To je prilika za tvoj osobni razvoj, izgradnju samopouzdanja, prilika da zavoliš samu sebe, a istovremeno dijeliš sve što ti je podario Bog s drugim ljudima. Majka Terezija kaže: „Nikada u životu nemoj dopustiti da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće otići sretniji.“ Jesi li ikada razmišljala o tome? Jesi li ikada pomislila da se tebi ne događaju dobre stvari jer si ti ono dobro što se „mora“ dogoditi drugima? Kolikom se samo radosti tvoje srce može ispuniti kada vidiš da si donijela radost drugome!!

Isus nam govori : „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se!“
Pa zar to nije radosna vijest? Isus nam govori da nismo sami, nikada nam ne bi dao veći križ nego što možemo nositi, nikada nam ne bi dao bol da ne misli da je ne možemo podnijeti, ali mi smo ti koji tada ne smijemo sumnjati u Njega, već Ga tražiti, tražiti da nosi naše rane i boli. Tada nastupaš i ti sama, s prihvaćanjem onoga što ti se dogodilo, ali s punom vjerom u Njega, iako možda i dalje ne razumiješ zašto baš ti, zašto baš tebi.

Zato, ne gubi nadu, ne gubi vjeru! Nisi sama! Sve što prolaziš događa se s razlogom koji možda sada ne razumiješ, ali ćeš jednog dana spoznati koliko si time bila blagoslovljena!

A.S.

Pismo ženama-“kršćanski feminizam”

pismo-zenama

Prije par dana konačno sam primile u ruke knjigu The Catholic Girl’s Survival Guide for the Single Years. Pročitala sam prvih par poglavlja i oduševljena sam pristupom ovoj temi od koje većina nas ili ima knedlu u grlu, suze u očima, bol u želucu ili možda ništa od navedenoga, ali osjećamo neki nemir i ne možemo jasno aritkulirati naše misli kad je u pitanju naše „samovanje“. Hormoni rade svoje, pritisak okoline radi svoje i na kraju kao posljedica javlja se  nepotrebno nezadovoljstvo situacijom u kojoj se nalazimo i tražimo izlaz. I dok tražimo čudesno rješenje, jedini izlaz je prihvaćanje situacije, odnosno mijenjanje pogleda i uživanje u onome što nam je dano – jer biti žena je blagoslov, ako našu ženstvenost živimo prema Božjem planu. Nadahnuće za ove misli pronašla sam u jednom od izvora spomenute knjige – „Pismo pape Ivana Pavla II ženama“. Pismo je prevedeno na hrvatski, a možete ga preuzeti ovdje. Ivan Pavao II uveo je novi pojam  kojim je radikalno promijenio značenje feminizma i ukazao na njegovu pravu vrijednost. U govoru o kršćanskom feminizmu papa stavlja Mariju kao model savršene žene te Krista kao modela savršenog odnosa prema ženama.

Preporučam Vam da Pismo pročitate cijelo, ovdje su  istaknute samo neke papine misli:

  1. Polazna točka ovog dijaloga ne može biti ništa drugo, nego: hvala. Crkva, kako sam napisao u Apostolskom pismu Mulieris dignitatem, „želim zahvaliti presvetom Trojstvu za ‘misterij žene’, kao i za svaku ženu, za ono što čini vjekovnu mjeru njezina ženskog dostojanstva, za ‘velika Božja djela’ koja su se, u povijesti ljudskih generacija, ostvarila u njoj i po njoj“ (br 31).
  1. Hvala tebi, ženo-majko, koja si krilo ljudskog bića u radosti i muci toga jedinstvenog iskustva, po kojemu si Božji osmjeh djetetu koje dolazi na svijet, vodilja njegovih prvih koraka, podrška njegovu rastu, uporišna točka na životnom putu.        Hvala tebi, ženo-radnice, zaposlenoj u svim područjima društvenog života, ekonomskog, kulturnog, umjetničkog, političkog, za doprinos neophodan u razvoju kulture sposobne spojiti razum i osjećaje, u poimanju života uvijek otvorenog smislu za „misterij“, u izgradnji najbogatijih političkih i ekonomskih struktura čovječanstva.
  1. Međutim, nije dovoljno reći hvala, znam. Nažalost, baštinici smo povijesti velikih uvjetovanosti, koja su u svim vremenima i područjima, otežavali hod žene, ne-spoznate u njezinom dostojanstvu, čije su se prednosti iskrivljavale, i koje su često bile marginalizirane, čak svedene na ropstvo. To ju je sprječavalo u tome da do kraja bude svoja, te cjelokupnome čovječanstvu uskratilo autentična duhovna blaga.
  1. Potrebno je posvuda ostvariti istinsku jednakost u pravima osobe, stoga i jednakost plaće u jednakim poslovima, skrb o radnici-majci, pravedno napredovanje u karijeri, jednakost supružnika u obiteljskome pravu, priznavanje svega što se veže uz prava i dužnosti građana unutar demokratskog uređenja.
  1. Vrijeme je da snažno osudimo, koristeći prikladna pravna sredstva obrane, oblike seksualnog nasilja, čiji su objekt nerijetko žene. U ime poštivanja osobe, također ne možemo ne prokazati raširenu hedonističku i trgovinsku kulturu koja promiče sustavno iskorištavanje spolnosti, uvodeći i vrlo mlade djevojke u krugove korupcije i trgovanja njihovim tijelom.
  1. Moje hvala ženama postaje, stoga, očajnički apel, kako bi se sa strane svih, posebno od strane država i međunarodnih organizacija, učinilo sve potrebno da se ženama vrati puno poštovanje njihova dostojanstva i uloge. U tom smislu, ne mogu skriti svoje divljenje ženama dobre volje koje su se posvetile obrani dostojanstva žena pomoću temeljnih društvenih, ekonomskih i političkih prava, i koje su poduzele hrabru inicijativu u vremenima u kojima se to smatralo prijestupom, znakom nedostatka ženstvenosti, egzibicionizmom, čak i grijehom!
  1. Kaže se, nadalje, da je od početka stvoren kao «muško i žensko» (Post 1,27). Samo Pismo daje tumačenje te činjenice: čovjek, iako je okružen nebrojenim stvorenjima vidljivog svijeta, uviđa da je sâm (usp. Post 2,20). Bog posreduje da ga izbavi iz samoće: «Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on» (Post 2,18). Dakle, u stvaranju žene od početka je upisano načelo pomoći: pomoć – treba dobro paziti – koja nije jednostrana nego uzajamna. Žena je dopuna muškarca, kao što je muškarac dopuna žene: žena i muškarac su međusobno nadopunjujući (komplementarni). Ženskost ostvaruje «ljudskost» kao i muškost, ali na drukčiji i komplementaran način.
  1. Nakon što je stvorio čovjeka kao muško i žensko, Bog oboma kaže: «Napunite zemlju i sebi je podložite» (Post 1,28). Ne povjerava im samo moć razmnožavanja radi produženja ljudske vrste, nego im povjerava i zemlju kao zadatak, obvezujući ih da odgovorno njome upravljaju. Čovjek, razumsko i slobodno biće, pozvan je promijeniti lice zemlje. U tom zadatku, koji je ustvari kulturni čin, i muškarac i žena od početka imaju istu odgovornost.
  1. Želim izraziti posebnu zahvalnost ženama zaposlenima u raznim područjima odgojno-obrazovnih djelatnosti, kao što su: dječji vrtići, škole, sveučilišta, skrbničke institucije, župe, udruge i pokreti. Gdjegod postoji potreba formacijskog rada, zamjetna je neizmjerna raspoloživost žena u međuljudskim odnosima, posebno u korist slabijih i nemoćnih. U takvome radu one ostvaruju jedan oblik čuvstvenog, kulturalnog i duhovnog majčinstva neprocjenjive vrijednosti, po utjecaju koji ima na razvoj osobe i na budućnost društva.
  1. Crkva vidi u Mariji maksimalan izričaj «ženskog genija» i u njoj pronalazi izvor nepresušne inspiracije. Marija se je odredila kao «službenica Gospodnja» (Lk 1,38). Po poslušnosti Božjoj riječi prihvatila je svoj privilegirani poziv, koji je sve samo ne lagan, zaručnice i majke nazaretske obitelji. Stavljajući se u službu Bogu, Ona se je također stavila u službu ljudima, službu ljubavi. Zahvaljujući baš toj službi ostvarila je u svome životu iskustvo tajanstvenog, ali autentičnog «kraljevanja».
  1. To što je Krist – slobodnim i suverenim odabirom, posvjedočenim u Evanđelju i u trajnoj crkvenoj tradiciji – jedino muškarcima povjerio zadatak da budu «ikona» njegova lica «pastira» i« zaručnika» Crkve, po službi ministerijalnog svećeništva, ništa ne oduzima od uloge žena, kao niti od ostalih članova Crkve koji nisu dio svetog ministerija, budući da svi po krštenju dijele jednako dostojanstvo «općeg svećeništva». Naime, te razlike u ulogama ne tumače se u svjetlu funkcionalnosti svojstvene ljudskim društvima, nego s kriterijima karakterističnim za sakramentalnu ekonomiju, odnosno, ekonomiju «znakova» koje je Bog slobodno odabrao kako bi se učinio prisutnim među ljudima.
  1. Neka se uistinu dolično istakne «genij žene», ne uzimajući u obzir samo velike i poznate žene iz prošlosti ili sadašnjosti, nego također one jednostavne, koje svoj ženski talent izražavaju kroz služenje drugima u svakodnevnom životu.

 

Papa Ivan Pavao II je napisao ovo Pismo povodom četvrte Svjetske konferencije o ženama održane 1995. godine koju su u Pekingu organizirali Ujedinjini narodi. Ovim pismom papa je želio naglasiti važnost žene u Crkvi i njenu posebnu ulogu u obitelji. Osim što je često isticao utjecaj majke, Djevice Marije, profesorica i nastavnica na njegov život, njegov poseban odnos prema ženama vidio se i kad je ubrzo nakon izbora za papu posjetio grob Sv. Katarine Sijenske koju je kasnije proglasio suzaštitnicom Europe. Uz ovo Pismo, papa Ivan Pavao II 1988. je napisao i Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene.

Mi žene pozvane smo prožeti naše društvo ženskim vrlinama te biti prisutne u društvenom, gospodarskom i političkom životu od nacionalnih do međunarodnih razina. »Žene imaju u potpunosti pravo na aktivnu ulogu u svim područjima javnoga života.« Pozivam te da promisliš o moći koju kao žena posjeduješ i odluči danas kako, gdje i na koji način koristiš svoju moć! Neka ti ovo pismo bude putokaz.

 

T.C.

Palačinke „na šalicu“ by Jamie Oliver

Palačinke

SASTOJCI:

  • 1 veliko jaje
  • 1 šalica brašna (pomiješati pola mekog, pola oštrog)
  • 1 šalica mlijeka
  • Prstohvat soli
  • 1 čvrsti jogurt
  • 100 g borovnica
  • Med
  • Ulje

*Veličinu šalice sami birate, ovisno o količini palačinki koju želite dobiti. Bitno je da cijelo vrijeme koristite istu veličinu.

POSTUPAK

  1. U plastičnoj posudi izmiješati jaje, postupno dodavati brašno i mlijeko te sol. Miješati dok ne dobijete glatku smjesu. Po želji možete umiješati borovnice.
  2. Zagrijte tavu i dodajte žlicu ulja. Kada je tava dovoljno zagrijana, dodajte 3-4 žlice smjese u tavu, tako da dobijete oblik kruga. Ostavite prostora između svake palačinke, jer će se tokom pečenja raširiti. Kada primijetite mjehuriće na nepečenoj strani palačinke, ili ako je donja strana dobila zlatnu boju, preokrenite i pecite drugu stranu. Ponavljajte postupak sve dok imate smjese, a između svake ture dodajte pola žlice ulja.
  3. Gotove palačinke stavite na tanjur, prelijte jogurtom i ostatkom borovnica. Ako želite slatku verziju dodajte preko palačinki med. Za slanu verziju bez borovnica, preporučamo Zdenka sir u trokutićima.

 

Dobar tek!

Svjetski dan knjige

book

Iako smo još jučer proslavili svjetski dan knjige, slavlje traje i dalje. Vikend je pred vratima, a vrijeme se pretvorilo u zimsku priču – idealno za poniranje u svijet knjige. Ostavljamo ti našu provjerenu listu za ovaj vikend.  Na tebi je da svratiš do knjižnice, skuhaš svoj najdraži čaj, udobno se smjestiš i kreneš u vrijeme opuštanja i obogaćivanja.

  1. Kamen na cesti, Marija Jurić Zagorka
  2. Male žene, Louisa May Alcott
  3. Mali princ, Antoine de Saint – Exupery
  4. Očeva pripovijest, Michael D. O’Brien
  5. Otok svijeta, Michael D. O’Brien
  6. Pisma starijeg đavla mlađem, C.S. Lewis
  7. Put kojim se rjeđe ide, Scott Peck
  8. Razum i osjećaji, Jane Austen
  9. Tu sam pred tobom, Jojo Moyes
  10. Zauvijek Alice, Lisa Genova

I ti si pozvana na svetost

poziv-na-svetost
„Hodajte nogama po zemlji, a srcem budite stanovnici neba!.“ (sv. Ivan don Bosco)

Kad pogledamo jedni druge, vidimo da svi nekamo žurimo, guramo se kroz prometne gužve u autima, javnom prijevozu, jurimo na biciklu ili hodamo ubrzanim korakom. Svatko od nas želi brzo stići do svog trenutnog cilja. Možda smo u ovom užurbanom načinu životu zaboravili koji je naš „pravi cilj“.  Stići na predavanje, posao, na tečaj engleskog, crtanja, u teretanu… sve su to mali, svakodnevni, površni ciljevi prema kojima idemo.

Zašto se bojimo zagrebati ispod površine?

Jesmo li jednako tako zaokupljeni i našim glavnim ciljem, s pogledom prema Gore?

Ili hodamo spuštene glave, slegnutih ramena i zaboravljamo da su naši koraci Zemljom prolazni? Koliko vremena ulažemo u naš duhovni put?

Činjenica je da smo svi na putu, neki od nas rastu i idu naprijed, a neki idu prema nazad. Poput zrnca pješčanog sata, tako i naše vrijeme curi iz naših ruku. No, je li naše vrijeme uistinu u našim rukama? Je li svrha našeg puta da stavimo kvačice na kraju dana na listi stvari koje moramo obavit?

Bog nas svaki dan iznova poziva na svetost. Nitko od nas nije se rodio kao svet čovjek. Svetost je prije svega put, a onda i cilj. Sveci nisu savršeni ljudi niti su to malobrojne izabrane osobe. Na hebrejskom riječ „svet“ (kadoš) izvorno znači odvojen, različit, drukčiji.

Koliko ćeš se razlikovati u današnjem svijetu ako ulažeš u svoju vanjštinu; obojiš kosu u plavo, probušiš nos, kupiš najnoviju torbicu koju nosi pola grada? Ili ćeš se više istaknuti, ako si različit s obzirom na način kako se ponašaš prema drugima? Ako se ne guraš na ulazu u tramvaj, ako dođeš nervozna doma i ne otresaš se na svoju obitelj ili svoje cimere, ako strpljivo slušaš dok ti drugi pričaju svoje probleme? Što misliš koja osoba će se u „svijetu različitosti“ više istaknuti?

Jedan od mitova koji se često povezuje sa svetošću je da biti svet znači činiti izvanredne stvari. Biti svet znači sjediniti se s Kristom, usvojiti njegova držanja, njegove misli, njegovo vladanje, dopustiti djelovanje Duha Svetoga u našem životu.

Svetost je ispunjavanje naših svakodnevnih obaveza s Ljubavlju. Nije nužno činiti „velike stvari“. Kreni iz svoje obitelji, čini dobro prijateljima, kolegama na fakultetu/poslu.  Ljubim li ja svoje bližnje ili samo one daleke koje ni ne znam?

Poziv na svetost je i pitanje povjerenja u Njega, našeg Oca.  Ona/onaj tko želi biti sveta/svet treba svaki dan Bogu reći „da“.  Bog nam ne tumači buduće događaje, ne želi zadovoljiti našu znatiželju. Traži od nas da vjerujemo u Njega, ali i da vjerujemo Njemu. On nam obećaje „Ja sam s tobom, ne boj se, neću te ostaviti!“.  Naš strah od nepoznatoga glavni je razlog zašto često na Njegov poziv kažemo „ne“.

Ima trenutaka kad nam se čini da nam Bog ništa ne govori. Toliko smo naviknuti na intenzivne zvukove u našoj okolini da i od Njega očekujemo da bude glasan.  Šutnja je ponekad glasnija od buke i šutnja nije prijezir govora. Šutnjom nas Bog želi naučiti govoriti. Šutnja je bolna i prazna, samo ako ju ne ispuni Bog. Potrebno je zamoliti srcem odgovore koje tražimo. Svi mi gledamo, ali jednako ne vidimo. Isto slušamo, ali jednako ne čujemo.  Svatko od nas ima svoje poslanje. Ono što ti ne možeš, ja mogu i obrnuto. Najveći izazov je bit Božji.

Bog je govorio ne samo po svojoj riječi, nego i preko drugog čovjeka. Zato je važno imati otvorene uši i srce. Drugi vatikanski koncil daje jasan putokaz; kaže nam da kršćanska svetost nije ništa drugo već u punini življenja ljubavi: “‘Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu’ . Do cilja se ne dolazi ako stojimo pokraj putokaza i gledamo u njega. Putokaz nam daje smjer, na nama je da se uputimo tim putem.

I za kraj evo riječi pape u miru, Benedikta XVI. Neka nam one budu poticaj da svakodnevno ustrajemo na putu prema svetosti:

„Sveci su živjeli u svakom razdoblju povijesti Crkve, dolaze sa svih strana svijeta, pripadaju svim životnim dobima i svim društvenim staležima, to su konkretna lica svakog naroda, jezika i nacije. I silno se međusobno razlikuju. Zapravo, moram reći da su i za moju osobnu vjeru mnogi sveci, ne svi, prave zvijezde na svodu povijesti. I želim dodati da su za mene ne samo neki veliki sveci koje volim i koje dobro poznajem “putokazi”, već su to upravo i jednostavni sveci, to jest dobre osobe koje vidim u svojem životu, koje neće nikada biti službeno proglašene svetima.  

Ne bojmo se težiti prema gore, prema Božjim vrhuncima; ne strahujmo da Bog traži previše od nas, nego pustimo da nas u svakodnevnom djelovanju vodi njegova Riječ, premda se osjećamo siromašni, nedostojni, grešni: On će nas preobraziti po svojoj ljubavi. „

T.C.