5 mitova u koje vjerujemo “u dvadesetima”

MTMxNDAxMjk3NTU4NTQxNTg2
Photo credit: Erynn Christine Photography

Jedno od najtežih životnih pitanja koje nas brine u ranim, srednjim i naročito kasnim dvadesetima je: „Što ćeš učiniti sa svojim životom? Što planiraš u budućnosti?“

Uz sve te misli o budućnosti, zaboravljamo da nije sve uvijek onako kako nam se čini. Tuđa trava nije uvijek zelenija. I nismo jedine kojima se događaju određene situacije u životu, bilo da se  radi o nemogućnosti pronalaska posla, osjećaju izgubljenosti-što ću nakon završetka studija, nezadovoljstvo upisanim studijem itd. A još kad u obzir uzmemo ljubavne probleme, u glavi nam je kaos. Zato vam ovim postom želimo pomoći da razbijete mitove u koje većina nas žena vjeruje.

MIT #1: Ja sam jedina koja se bori.

Društvene mreže nam prikazuju tuđe živote kao savršene. Svi su završili studij, našli posao, imaju sređen život, osim mene. Jedino ja ne radim i nikako ne mogu naći posao. Jedino ja radim posao koji me ne ispunjava i ne vidim se na tom radnom mjestu u budućnosti. To nije istina! Korisnici društvenih mreža stavljaju fotografije s putovanja, nove odjeće, oprezno biraju profilne slike kako bi skupili što više „lajkova“. Jer je „like“ je danas mjerilo vrijednosti i uspjeha. Međutim ako kopamo dublje shvatit ćemo da je to samo površinska slika, nitko ne može prodrijeti u dubinu druge osobe osim nje same. Najpopulariji način života danas je  uspoređivanje s drugima pa iako smo svjesni da nešto nije u redu, strah nas je to iznijeti na vidjelo. U dvadesetima prolazimo razne procese. Trebamo pasti, napraviti greške i iz njih naučiti. Trebamo svoje borbe dijeliti s drugima i biti si međusobna podrška. Jer niti jedna od nas nema savršen život bez problema.

MIT #2: Do sada sam  već trebala biti uspješna!

U redu, možda smo malo nestrpljive. Možda zbog okruženja u kojem živimo i u kojem je sve „instant“.  U svijetu u kojem je za pristup kupovini preko interneta, glazbi, serijama dovoljan doslovan jedan klik mišem, mi očekujemo da će i naš uspjeh biti brzo ostvaren. Vrijeme i strpljenje su podcijenjeni u današnjem vremenu. No, istina je da je za uspjeh potrebno jako puno vremena, odricanja, volje, strpljenja, požrtvovnosti. Većina nas nije vidjela naše roditelje kako se bore na putu do uspjeha-poslovnog ili obiteljskog. Problem današnje suvremene (ne)kulture je u tome što našu vrijednost kao osobe crpimo iz rezultata. Zaboravljamo na sve prepreke koje se javljaju na putu do ostvarenja naših ciljeva i njihovu važnost, nekad je potrebno donjeti i loše odluke. Ako će se naša ljudska vrijednost temeljiti samo na tome koliko smo uspješne možemo biti sigurne da će se u jednom trenutku naš sustav vrijednosti srušiti, jer dio života su i neuspjesi. 

Zato prije nego sebe počneš doživljavati kao neuspješnu osobu, napravi korak unatrag. Razmisli prvo što za tebe zapravo znači uspjeh. Zatim prihvati da bi postigla ono što želiš potrebno je vrijeme.

MIT #3: Trebam biti potpuno neovisna.

 Današnja ekonomska situacija mnoge mlade ljude prisiljava da ostanu živjeti sa svojim roditeljima jer jednostavno nemaju financijske mogućnosti za samostalan život. Ako se osjećaš kao da si zapela zapamti da je to samo dio tvog putovanja. Bez obzira kojim putem krenule, uvijek će biti faza u našem život kada ćemo se osjećati kao da nam nešto nedostaje. Bez obzira kakva bila naša životna situacija, uvijek ćemo misliti kako je drugima bolje.

Zato napravi uslugu samoj sebi i shvati da stvaran uspjeh nema nikakve veze sa idejom uspjeha u našoj glavi. Prihvati situaciju u kojoj se trenutno nalaziš i radi na tome da ideš prema cilju kojem težiš.

MIT #4: Nemam ono što je potrebno.

Mnoge od nas se osjećaju kao da nemaju ono što je potrebno da bi nešto ostvarile iz razloga jer ne znamo što ustvari želimo. Pa evo savjeta koji je udijelio Paul Angone, autor knjige 101 Secrets for Your Twenties. Napiši na papir gdje vidiš sebe za 20 godina- piši u prvom licu jednine i zamisli da proživljavaš svaku od tih želja, ideja. Odgovori na pitanja: Kamo idem? Koga ću sve upoznati? Što su moji snovi?

Na ovaj način, dozvoljavamo sebi proživjeti naše odgovore mentalno i dobivamo viziju onoga što stvarno želimo u životu. Na ista pitanja odgovori za budućnost u slijedećih 15,10,5 godina i za 3 mjeseca. Kad je sam autor Angone odgovorio na ova pitanja shvatio je da ima sve što mu je potrebno da bi ostvario svoje želje i snove. To je za njega bila korisna vježba. Koji su moji ciljevi? Kako vidim svoju budućnost? Što moram napraviti u naredna 3 mjeseca kako bih krenula tim putem?

MIT #5: Ja sam primjer neuspjeha.

Svi želimo pronaći put na kojem će se naša strast za nečime poklopiti s našim poslom. Do toga se dolazi samo preko neuspjeha-i to često velikih neuspjeha. U trenutku kad krećeš iznova, unatoč neuspjehu, dolaziš do spoznaje da si pronašla ono što voliš!

Uspjeh u dvadesetima je postavljanje stola prije nego uživanje u gozbi. U ovim godinama postavljaš temelje za uspjeh u budućnosti. Dvadesete su često obilježene mnogim neuspjesima i stvarima koje se nisu odvijale prema planu. Vrijeme je da naučimo da je život ustvari naučiti živjeti ugodno s neugodnim situacijama. Neuspjeh je samo dio procesa. I upravo taj proces, a ne cilj je ono što nas određuje kao osobu.

Što želiš učiniti sa svojim životom? To je veliko pitanje-na koje možda nemaš odgovor sada. Svijet se stalno mijenja, mogućnosti koje su imali naši roditelji mi nemamo. Bježeći od misli koje nam ne daju miru nećemo doći do odgovora. Strpljivost, učenje, požrtvovnost, marljivost i greške koje radimo pokazat će nam put.

 

Autorice: T.C./ Maria Walley

Izvor: http://verilymag.com/2015/07/lies-twentysomethings-need-to-stop-believing-young-adults

 

 

Oglasi

Život i vjera kroz oči jedne žene

1077032_521629657909553_1111016151_o
“Nisi credideritis, non intelligetis – Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti” 

Razmišljam o vjeri i u misli mi dolazi Marija kao uzor vjere. Promatram  njezin DA i mislim u sebi  „Wow! Kako je to njoj uspjelo? Dati Bogu apsolutno sve što je imala – sve svoje snove, svoj život, svoju mladost, vizije svoje budućnosti…“. Kad slušamo Marijinu priču sve nam se čini tako jednostavno: Bog je po anđelu došao Mariji i ona je rekla da,  i to je to. Ta što drugo bi mogla reci?! Ovih dana pokušavam izaći iz okvira u svakom pogledu pa se i ovdje  usuđujem maštati i zamisliti da je Marija imala snove kao što ih mnoge od nas imaju danas – udati se, imati normalan život, raditi, družiti se s prijateljicama, kuhati ručak, ići u nabavu… Ne kažem da je baš tako bilo, ali vjerujem da je imala svoju viziju života. A onda dolazi Bog; dolazi trudnoća koja je sve samo ne normalna; dolazi Josip kao zaručnik, ali kojeg nije sama izabrala, nije bila ljubav na prvi pogled o kojoj je možda sanjala; dolazi Isus i njegov put koji se, gle čuda, nije uklopio u tipičan roditeljski san – odrasti će, otići u škole, oženiti se i sl. Svi znamo kako prava priča ide i kako završava, no vratimo se na početak priče. Marija stoji pred Božjim pozivom i vidi svoju viziju života s jedne strane i Božji poziv s druge strane koji joj nije nimalo jasan i vrlo vjerojatno Marija ne razumije što Bog želi i što taj DA donosi ( smrt, bol, patnju i probodeno srce). Ipak Marija u neznanju kaže DA! Čini ono o čemu brojni vjernici sanjaju – dati Bogu sve, sav svoj život, svoje snove, želje i dopustiti mu da nas vodi. Jer on ipak zna najbolje.  I dok razmišljam o toj odluci automatski mi u glavu dolazi misao da ako Bogu kažem DA moja budućnost će biti super, puno bolja od one koju si ja želim jer moj Otac želi samo najbolje za mene. Sve sumnje  i brige koje sad imam riješiti će se, jer vise ih ne rješavam ja  već Bog za mene. Vraćam se opet na Mariju. Gdje je Mariju odveo njezin da? Njezina vjera i predanje? Pravac kalvarija! Uf, koji udarac mome srcu, šok, nevjerica… Pa kako? Zar Bog tako nagrađuje moj da? Neću filozofirati ni raspravljati o tome što je vjera i gdje nas vodi… Izađi i ti iz okvira! Ostavljam te s kontrastima Marijinog DA i životnog puta. Ta ipak Marijin DA nije ju odveo na kalvariju, već u Nebo! A to nam je svima cilj, zar ne?

Autorica: M.J.

Vježbam jer volim svoje tijelo…

….a ne zato što ga mrzim.

Moram priznat ni sama, do nedavno, nisam bila primjer osobe koja je redovito vježbala. Naime, kile mi do sada nisu bila nikakva briga, na vježbu me znala natjerati jedino jaka bol u leđima i vratu. Bol od koje se osjećaš loše, živčano i nezadovoljno samom sobom. Bila sam svjesna da mi tijelo šalje signale da nije dobro, da nešto moram promijeniti, ali ja bih eto, tu i tamo, da „ugasim požar“ malo odvježbala, otišla u kratku šetnju i to je to. Uvijek je izgovor bio ili nemam vremena ili nemam novaca. Jer za odlaske u fitness centre osim za članarinu mi žene smo sklone i trošenju na (ne)potrebnu opremu. Kažem nepotrebnu jer možda nije potrebno imati tajice/trenirku po najnovijem trendu. Zašto ne bi izvadila iz ormara neku prastaru majicu za vježbanje i jednostavno krenula u akciju?

running-shoes-art_0
“Mens sana in corpore sano.”

Moje mišljenje je da kad god nešto radimo bez ljubavi da takav posao ne može uspješno proći ili ćemo ga možda i napraviti, ali nas rezultati neće zadovoljiti. Tako je i s vježbanjem, koliko nas žena vježba samo zato jer želi imati koji centimetar manje oko nekog dijela svojega tijela. Previše! I naravno da nam je onda vježbanje teret i da često puta nemamo volje i brzo odustanemo. Zašto je tome tako?!

Zašto nam činjenice da previše sjedimo i nezdravo živimo nisu dovoljne da se pokrenemo i počnemo baviti svojim tijelom?

Čovjek ima duh i tijelo. Kao što je iznimno važno baviti se našim duševnim stanjem, razvijati se, ići naprijed, ulagati u odnos s Njim, važno je i baviti se tijelom koje je Božji hram. Ne bih voljela da ova rečenica potakne neku od vas na ono što je danas popularno; „klanjanje vlastitom tijelu“. Tijelo je samo oruđe kojim možemo ispunjavati Božju volju na zemlji. I pri tome ne mislim da sve moramo imati trbušne mišiće, biti 90-60-90. Bitno je osjećati se dobro u svojem tijelu, a rekreacija tome pridonosi. Rekreacija može pomoći i u rješavanju stresa s kojim se svaka od nas bori svaki dan.

Na pisanje ovog posta me potaknulo vlastito iskustvo i pogledi na rekreaciju kao „nužno zlo“, a i jedan zanimljiv članak. Napisala ga je instruktorica u fitness centru koja je shvatila da ljude s kojima vježba treba ohrabrivati, davati im pozitivnu povratnu informaciju. Da ih treba motivirati da vježbaju brže jače i snažnije  te da budu ponosni na svoju kondiciju. NIKADA ne potiče ljude da smršave u trbuhu ili da sagorijevaju masne naslage. Jer to nije glavni cilj vježbanja,ali je takav način razmišljanja prisutan u svijetu fitnessa. Za sebe kaže da vježba jer voli svoje tijelo i jer voli vidjeti napredak i pomicati granice svojeg tijela. Često puta je čula ljude, naročito žene, kako pričaju o svojem tijelu na jedan negativan način. Pita se: „ Bi li ljudi bili uspješniji u postizanju nekih fizičkih granica, sretniji sa svojim napretkom i bolje se pridržavali aktivnog načina života kada bi tjelovježbu prikazali na pozitivan način?!“

Naglasila je jedan važan pojam za koji možda niste čuli „skinny fat“ (mršave osobe sa velikim postotkom masnog tkiva). Što znači da ne možemo za svaku mršavu osobu reći da je zdrava. Neki ljudi možda imaju lošu prehanu i nikada ne vježbaju, ali izgledaju kao da su u savršenoj formi. Drugi mogu imati poremećaje u prehrani radi kojeg su mršavi, čak iako se njihova tijela polako gase. Ništa od navedenog nije zdravi način života, ali često pričamo kako je biti mršav isto što i biti zdrav, kao da su ta dva pojma nerazdvojiva. Poticanje na vježbu zbog masnoća ili zato jer se sramimo našeg tijela je u potpunoj suprotnosti od prave motivacije i zbog toga ćemo se mi žene manje baviti zdravljem našeg tijela.

U ovim toplijim danima naslušat ćemo se priča o tome kako smo preko zime nakupile koju kg viška i nećemo stati u omiljene hlače, kako dolazi sezona kupaćih kostima pa trebamo bit u formi. Međutim vježbanje da bi postigli idealno tijelo za pokazivanje na plaži nije realan cilj. Nije konkretan, nije mjerljiv i nema nikakve veze sa zdravlje. Svijet fitnessa i mainstream medija nastoji promovirati nezdravu opsjednutost fizičkom izgledom te postići da smo usmjereni samo na naše tijelo. I iz toga proizlazi da se prečesto stavlja pozornost na žensko tijelo kao objekt i mi same sve manje mislimo za sebe da smo ljudi koji vrijede!

Svha vježbanja nije da postignemo tijelo koje viđamo na naslovnicama Cosma, niti da naše tijelo učinimo privlačnim drugim ljudima. Naše tijela su prekrasna i ne trebamo ih „popravljati“. Prestanimo sa negativnim razgovorima i počnimo pričati o vježbanju kao prilici da razvijamo mogućnosti našeg tijela i da se bolje osjećamo.

Autorica: T.C.

Snaga u slabosti

Učenici su nakon Isusove smrti u strahu od Židova zatvorili vrata…. Koliko puta ja to isto učinim? Čega li se sve bojim? Toliko je strahova u meni: strah da neću uspjeti, strah da će mi se smijati i rugati, da će me odbaciti, da neću biti prihvaćen, da ću ostati sam, da ću patiti… Koliko li me samo moji strahovi blokiraju i oduzimaju slobodu, ne dopuštaju da živim u punini, onako kako je to Otac zamislio i poželio za mene… Koliko samo toga u životu propustim zato jer se bojim? I  zbog svojih strahova ne zatvaram se samo prema drugim ljudima, zatvaram se prema sebi, ali i prema Bogu. No, Gospodinu nisu prepreka zatvorena vrata moga srca, baš kao što mu nije smetalo to što su učenici zatvorili vrata. Isus dolazi kroz zatvorena vrata, tako dolazi i u zatvoreno srce. Zato ne boj se i ne gubi nadu čak i ako si toliko zatvorio vrata svoga srca da misliš da nitko više ne može ući u njega, pa možda ni ti sam. Isus je sada ovdje, u tvome srcu. Uđi zajedno s Njime u dubine svoga srca i pogledaj što se tamo nalazi… Ne boj se!

47842_10151588103521718_492420634_n

Promotri sada što je Isus učinio kada je došao među učenike. Evanđelje kaže:“Dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok.“

Uskrsli Krist pokazuje se sa svojim ranama. Primjećuješ li paradoks i očitu namjeru te slike. Zašto uskrslo Isusovo tijelo nije bilo savršeno? Sve četiri evanđelista opisuju kako se Isus pojavljuje s ranama. Nije to slučajno. Kroz tu sliku Isus nam želi nešto reći o ranjenosti i slomljenosti.

Kakav je tvoj odnos prema ranama koje imaš? Nastojiš li ih sakriti? Sramiš li ih se? Mislišli da su ti one zapreka za život i odnos sa Bogom i da su znak tvoje nesavršenosti? Želiš li ih se rješiti? Osjećaš li ih kao neki uteg i teret? Ljutiš li se na Boga što dopušta da budeš ranjen i slomljen?

Isus nam ovom slikom želi reći da su nam rane blagoslov, da nas upravo naša ranjenost i slomljenost dovode k Njemu. Ne da dolazimo Gospodinu unatoč ranama, već upravo zbog njih. Naše su rane upravo ono što nas čini potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da smo u biti potrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne samodostatnosti. U redu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane i nosi ih čak u svome uskrslome tijelu. Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.

Autorica: I.J.

Ljepota u prekidima

ljepota-u-prekidima

Svaki put kada čujem riječ “prekid” prve asocijacije u mojoj glavi su: kutija sladoleda, sladunjavi filmovi i velika količina papirnatih maramica. Razlog je taj što su, budimo iskreni, prekidi teški, a sladoled ukusan. Sad kad je to izašlo na vidjelo, mogu reći da je vrijeme da počnemo prekide gledati na jedan drugačiji način. Naravno da su ridanje, plakanje prijateljici i puhanje nosa sasvim prihvatljiva ponašanja u toj situaciji. Međutim mislim da većina ljudi ne vidi ljepotu koja se krije u slomljenosti.

Citat iz Biblije nad kojim sam u zadnje vrijeme dosta meditirala, u Psalmu 34,18, nam jasno i glasno govori “Bog je blizak onima slomljenog srca”. Citat nam ne govori da će Bog odmah riješiti sve naše probleme, ukloniti bilo kakav osjećaj patnje ili izdaje; kaže nam jedino da je On uz nas. Mnogi od nas misle da je Bog prisutan u našem životu samo kada se događaju lijepe stvari, a da Ga naši problemi ne zanimaju. Kad se nalazimo u teškim situacijama, uglavnom se osjećamo kao da nas je On napustio. Osjećamo se kao da Njega nije briga za naš gubitak ili našu nesreću jer bi inače napravio nešto, ne bi dopustio da nam se dogode loše stvari (npr.prekidi). Ali nije onako kako nam se čini.

Osjećaj odbačenosti od nekoga, bilo da je to osoba s kojom smo bili u vezi ili ne, je duboka rana koja nas pogođa točno u središte onoga što jesmo. Iz te rane proizlaze razne misli kao npr. “ Možda sa mnom nešto nije u redu?” ili “Ako se nekome tko mi je toliko blizak nisam svidjela, kome ću se onda svidjeti?”. Čini nam se kao da moramo mijenjati svoju osobnost kako nam se takva bol i rane ne bi ponovno dogodile. Počinjemo raditi na tome da “očvrsnemo” i postaje nam sve lakše održavati površne odnose s drugima, čak i s najboljim prijateljima. Mislimo da uvijek trebamo biti neovisne, da ne trebamo druge opterećivati našim “osjećajima”.

Izolacija nas može sačuvati od boli, ali i od ljubavi također. Isus je to znao dok je umirao na križu. Napustilo ga je 11 apostola od njih dvanaestorice. Apostoli koji su s njim bili toliko dugo i s kojima je prošao mnogo toga su ga doslovno ostavili  da sam umre. On je bio Božji Sin, ako netko razumije odbijanje onda je to On. Pa ipak, dok je umirao na križu, sve što mu je ostalo dao je prijatelju koji ga nije napustio do samog kraja. Dao mu je svoju vlastitu majku, svoje srce. I mi smo pozvani slijediti taj primjer i u najtežim trenucima našega života.

U vremenima kada nam je teško, trebamo se otvoriti Njegovoj ljubavi. Trebamo prihvatiti dobrotu drugih poput Isusa i biti spremni dati sebe za druge čak i kad nas boli. Kao njegov apostol, trebamo prihvatiti Isusov dar, njegovu majku koja je postala naša majka. Marija je jedan od najvećih darova koje katolička Crkva ima. Blagoslovljeni smo što nam je majka i što u njoj možemo pronaći majčino suosjećanje.

Iako nam se tako ne čini, prekidi nisu smak svijeta. Oni su prilika da dozvolimo Bogu i drugima da nas vole. To vrijeme trebamo iskoristit kako bi izgradili odnose s drugima, a ne zidove. Upamti dobro ove riječi: U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. (Rim 8,37)

Okreni se Bogu, svojim prijateljima, okreni se Mariji, budi voljena.

članak preveden sa  chastityproject.com

 

Namaz sa sjemenkama

NAMAZ SA SJEMENKAMA – prijedlog za doručak

Sastojci (za 2 osobe) :

  • 25g običnog sirnog namaza
  • 1 mala čajna žličica mljevenih lanenih sjemenki i 1 mala čajna žličica mljevenih sezamovih sjemenki
  • Prstohvat majčine dušice i vlasca

Priprema:

Sve dobro pomiješati u žličici i premaziti na krišku prepečenog integralnog kruha (po želji staviti jednu krišku sira na kruh i servirati uz jogurt ili svježe cijeđeni voćni sok)

Dobar tek! 🙂

univ.bacc.nutr. Andrea Bilandžija

Kritika današnjem feminizmu i feministicama

Žene su hrabre, žene su vrijedne, žene su pametne i mudre. U prošlosti se na žene nije tako gledalo, u prošlosti su žene gledane kao na manje vrijedne od muškaraca. Te hrabre i odvažne žene su odlučile podignuti svoj glas i pokazati svoju vrijednost, svoju hrabrost i ostale karakteristike koje ih krase. Vjerujem da je na takvim temeljima počeo feminizam. Čitajući proteklih dana o feminizmu i njegovim začecima, kao i daljnjem razvijanju moram primjetiti kako je od svojih početaka jako promijenio svoj tijek. Krenimo od početka.

Kako opisati feminizam? To je često korištena riječ koja kad ju spomenemo odmah nam se u glavi stvara slika borbe za prava žena. Feminizam to u svojoj biti i je. Feminizam je pokret koji je započeo kako bi žene dobile pravo na glasovanje, pravo rad, pravo na školovanje… Žene su često puta bile marginalizirane zbog svoje uloge majke, ta uloga se tada, a niti danas nije vrednovala na odgovarajući način. Nakon što su se žene izborile za pravo glasa, školovanja i slično, feminizam je išao korak dalje. Dalje od samih žena i dalje od svojih korijena. Krenuo je radikalni faminizam koji uzima vrijednost same žene. Odnosno, radikalni feminizam se također borio za prava žena da rade na vodećim pozicijama i u poslovima koje su se prije smatrale isključivo muškim poslovima, no isto tako radikalni feminizam je počeo oduzimati od žena ono što u njihovoj biti i ono što je dio njih. Radikalni feminizam je počeo omalovažavati žene koje su se odlučivale za obitelj, za djecu. Počinje se otvarati pitanje abortusa i prava žene radi sa svojim tijelom što god želi raditi.

feminizam-anamaria

“Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. ” Bl. Majka Terezija

 

Odgojena sam da budem samostalna i neovisna, te ulazeći u godine kada sam dobila pravo glasa i pravo donošenja odluka za sebe počela sam propitkivati i svoje pravo da radim sa svojim tijelom što želim raditi. Ja imam pravo na izbor, ja imam pravo odlučivati za sebe što želim i kako želim. Postoji jedna mala sitnica, ja mogu sa svojim tijelom raditi što god želim dokle god ne ugrožavam drugo tijelo, drugo biće. Isto je i sa slobodom, ja mogu raditi što želim sve dokle ne ugrožavam tuđu slobodu. Kada žena začme, ona u sebi (htjela to ili ne) nosi nešto fizički malo, no beskrajno vrijedno. Ona nosi novi život u sebi, njoj je dano da bude nositeljica života. Svako ljudsko biće ima pravo na život. Pravo na život je temeljno pravo na kojem ostala prava počivaju i upravo zbog toga na to pravo moramo biti posebno osjetljivi i to pravo moramo posebno štiti. Ljudski život počinje začećem jer tada se kreće razvijati to malo biće koje žena nosi ispod svog srca, sa par tjedana to malo tjelešce je već u potpunosti oblikovano. Zvali mi to fetus ili nakupina stanica, to je život.

I sada se malo vratimo na radikalni feminizam koji zagovara abortus jer to je ženino pravo. Moramo imati na umu da je pravo na život, pravo koje je temeljno i koje je iznad svih prava, isto tako naša prava su definirana pozitivno. Kako možemo ubojstvo definirati kao nečije pravo?

Kako možemo podržavati pokret kojem je jedan od ciljeva ubijanje nezaštićenih članova našeg društva?

Radikalni feminizam traži od žena da budu samostalne, neovisne, da same donose odluke, no ukoliko jedna žena donese odluku ostat doma sa djecom ili roditi, ona postaje anti-feminiskinja.

Ovaj članak je zamišljen kao članak o feminizmu, no ono što sam željela ovim člankom je samo potaknuti mlade hrabre, pametne i vrijedne žene da shvate svoju vrijednost, da shvate dar koji imaju i da odluče promišljati. Ja sam za žene i želim da se prepoznaju u društvu jednako vrijedne kao i muškarci,no  pravo na abortus je pravo koje ne želim zato jer prava koja oduzimaju život nezaštićenima za mene nisu prava.

Potičem vas, mlade, lijepe, pametne, mudre, prekrasne i hrabre žene, borite se da se u društvu prepoznaje vrijednost žene, ali ne na način da gole trčimo po trgovima, katedralama i slično. Dovoljno smo pametne i vrijedne da uspijemo gdje želimo uspjeti bez da eksploatiramo svoje tijelo i ubijamo nerođenu djecu.

                                                                                                                                                        A.M.M.

ŠAPAT NUTRINE

IMG_20150328_122926

Nedavno smo ušli u godišnje doba koje je mnogima najdraže jer dolazi nakon dugih, hladnih zimskih mjeseci. Svake godine kad pupoljci procvjetaju i oboje krajolik toplim i oživljujućim bojama, proljeće nam donosi  neodoljiv osjećaj opuštenosti. I dok se malene klice probijaju  u svijetu prirode gdje god se okrenemo, uviđamo kako bi naš život mogao izgledati kada bi se prepustili Božjim planovima. U svakome od nas nalaze se maleni pupoljci koji nestrpljivo žele procvasti, ali dajemo li potpunu slobodu  Duhu Svetomu da nas pokreće, otvara i stvara u nama kao što to čini priroda?

Mi žene sklone smo vrlo lako zaokupiti naš um brigama, čežnjama, snovima, to- do listama i raznim nepovezanim mislima koje nam se javljaju u bilo kojem trenutku dana. U trenucima kada ne moramo juriti sto na sat, kao da zaboravimo utišati naš aktivni um i usmjeriti pažnju na pokrete naše duše. Umirimo li naše brige i tjeskobe, možemo pažljivije slušati što nam Duh Sveti šapuće i na taj način oblikujemo snažnu svijest kojom lakše uviđamo želje Duha Svetoga prije naših vlastitih želja.

Majka Tereza gajila je duboko poštovanje prema nutarnjim pokretima duše te nije dozvoljavala da planovi koje je Bog imao za nju budu ugušeni bolnim strahovima i tjeskobama. U ljubavi prema drugima bila je strastvena, a u molitvi hrabra. Jednom je rekla: „Moramo pronaći Boga. Ali ne možemo ga pronaći u buci i nemiru. Bog je prijatelj tišine. Pogledaj kako priroda – drveće, cvijeće, trava – raste u tišini. Pogledaj zvijezde, mjesec i sunce kako se kreću u tišini. Ako želimo dotaći duše, potrebna nam je tišina.“

Ova tišina o kojoj govori Majka Tereza od životne je važnosti za naše unutarnje pupoljke koji žele izrasti i postati dio naše predivne priče. Priroda naše ženstvenosti podarila nam je srca koja izgaraju u dubokoj ljubavi  i velikodušnom davanju ljudima koji nas okružuju. Snažno lupanje srca, koje nas potiče da živimo iznad nas samih i ritam koji nas pokreće, podsjećaju nas da možemo premještati planine u životima drugih samo ako u to istinski vjerujemo.

Umjesto očajavanja i analiziranje svake(ne)moguće situacije u našim glavama, usmjerimo energiju u ljude koji se nalaze pokraj nas. Kako? Zagrljajem malih i velikih koji nas prate dok hodamo, kuhamo ili radimo jedan od milijun poslova iz to–do liste; dajući kompliment trgovkinji u dućanu čije oči skrivaju suzu ili su jednostavno umorne jer njezinu posebnost gaze,  a njezin rad ne cijene; tješeći prijateljicu slomljenog srca; prisutnošću  u razgovorima, ne samo tijelom već i duhom. Dar naše nepodijeljene pažnje može pomoći drugome da shvati koliko je vrijedan – jer je ono što govori nekome važno, a njegov glas bitan.  Taj dar daje samopouzdanje jer je netko čuo njegove brige i s nekime je mogao podijeliti svoje radosti.  Potvrđujući važnost koju imaju u našim životima, bez obzira na mjesto koje u njemu zauzimaju, sadimo blago dobrote u drugima koje ništa ne može zamijeniti.

Smirivanjem kaosa naših misli, pojačavamo šapat u nama. Postajemo prisutni u svakom trenutku, odazivamo se na bijeg iz vlastitog svijeta i ulazimo u naše vlastito proljeće. Proljeće s veličanstvenim cvjetovima koje nikada do sada nismo vidjeli; cvjetovima koji su oblikovani našim odgovorom Duhu Svetom kojem smo dopustili da nas pouči kako živjeti u njemu i za druge. Dopustiš li Duhu da vlada u tvojoj nutrini, ovoga proljeća tvoj vrt će obilovati cvijećem za koje nisi ni znala da postoji.

Angela Zuniga, Radiant