Spasi se od bespomoćnosti

Prije mnogo godina dok sam još bio u školi čitao sam malenom slonu iz divljine kojeg su dresirali da nauči biti miran u zatočeništvu. Treneri bi tako zavezali uže slonu oko vrata i zatim ga privezali na stup koji je bio zakopan u zemlju. Maleni slon  se na početku naprezao i trudio iščupati stup, ali obzirom da je bio preslab nije uspjevao ni pomaknuti stup niti iščupati uže. Stoga kada je odrastao više nije ni pokušavao pomaknuti stup  i otrgnuti uže iako je sa snagom velikog, odraslog slona to vrlo lako mogao učiniti. No obzirom da je kao mali naučio da bez obzira što učinio ostaje zatočen, odrastao slon više se nije trudio. Naučio je biti bespomoćan.

Puno puta srećem ljude s tim istim mentalitetom –zbog situacija u kojima se nalaze, zbog lošeg iskustva prošlosti ili pak jer su puno puta pokušavali nešto učiniti ali promjena nije dolazila. Stoga su zaključili da bez obzira što učinili zauvijek ostaju žrtve, zauvijek će imati osjećaj bespomoćnosti u situaciji u kojoj se nalaze. Zauzeli su stav: „Što god učinio, ništa se neće promijeniti.“ Tako su se naučili biti bespomoćni. Takvi ljudi često imaju pesimističan pogled na svijet. Pogled je to koji uključuje tri značajke: trajan je, osoban i prožima sve oko nas. Trajan, jer stvari se nikad neće promijeniti; osoban jer sam ja kriv za sve i sve prožima, jer što god da taknem ili učinim pretvara se u katastrofu. Sada vjerojatno mislite da je pravo rješenje optimističan pogled na svijet. No nije tako. Što bi uključivale njegove značajke? Trajan – sve će se promijeniti, sve će biti bolje. To nije istina. Osoban – ništa nije moja krivnja. Ni to nije istina.  Sve prožima – što god dotaknem pretvara se u zlato. To nije točno. Između ta dva pogleda nalazi se realnost. Sada je takva situacija, no ne mora značiti da će trajati zauvijek.  Promjena je moguća, može biti bolje nego što jest. Ponekad jesam kriv, ali ne uvijek i ne u potpunosti. Preuzimam odgovornost za ono za što sam kriv.  Neke situacije su izašle na loše, a neke su ispale jako dobro. To je bit realnog pogleda na svijet – možda ne mogu učiniti sve ali to ne znači da ne mogu učiniti ništa. To što postoje neke stvari koje ne mogu učiniti ne znači da sam potpuno bespomoćan. Samo zato što nemam sve čemu sam se nadao, ne znači da nemam za što biti zahvalan. Samo zato što je moja sadašnja situacija iznimno bolna ne znači da će takva zauvijek i ostati.

1

Doktor David Rabin umro je 1984. od ALS-a, Lou Gehrigove bolesti u pedesetoj godini. Dijagnosticirana mu je kad je imao 45 godina. Kao doktor znao je točno što će mu se dogoditi. Bolest je bila vrlo progresivna – prvo nije mogao hodati, zatim nije mogao koristit niti gornji dio tijela, odumrli su mu svi mišići, da bi došao do trenutka kada više skoro nije mogao ni govoriti. Njegov kolega mu je iznio ideju o kompjuterskom programu preko kojeg možeš govoriti ako imaš barem jednu grupu mišića koja nije odumrla. Tako je on nabavio taj program i jedino što je mogao kontrolirati nisu bile ni ruke ni noge, već jedna obrva. Izgubio je svoju  liječničku praksu, više nije mogao ići u bolnicu, jedva je komunicirao svojim ustima. Mogao je reći „ne mogu učinit sve što želim stoga ne mogu ništa.“ Ali sa jednom obrvom i svojim mozgom mogao je komunicirati sa svojim prijateljima, obitelji, mogao se šaliti te je čak imao savjetodavnu praksu za studente medicine. U posljednje 4 godine svoga života napisao je priručnik o endokrinologiji. Dr. Rabin je vrlo lako mogao reći – ovo je trajno, osobno i prožima svaki aspekt mog života, bespomoćan sam nad ovom situacijom i odustajem. Imao je apsolutno pravo na to, ali bio je realan. Ne optimističan, već realan. Možda ne mogu učiniti sve,ali to ne znači da ne mogu učiniti ništa. Samo zato što nemam sve čemu sam se nadao, ne znači da nemam za što biti zahvalan.

Susrećem mnoge ljude koji su u boli i patnji koja  je stvarna, bore se sa situacijama koje ih nadilaze. Govore kako su učinili sve i pokušali promijeniti svoje stanje ali jedino što su zadobili je bespomoćnost. Ipak ja te uvjeravam da u takvim situacijama možeš zadobiti  moć i slobodu.

Poslanica Rimljanima kaže: „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru,nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.“ Ovaj stih bio je instrument obraćenja sv. Augustina. On sam se osjetio bespomoćnim pred nutarnjim napastima, vlastitom grešnosti i borbi protiv grijeha. Pročitavši ovaj stih shvatio je da ne mora hodati u tami. Krist je taj koji mu daje svjetlo i milost. I ti možeš hodati u svjetlu pa čak i dok te boli, i dok ti nanose nepravdu i kad se sve čini besmisleno. Ne moraš biti žrtva svoje situacije ili sebe samog. Kada je to shvatio, Augustin je zadobio moć, snagu i naučio je što znači hodati u slobodi. Ako se i  ti danas nalaziš u svijetu bespomoćnosti jer ne možeš učinit baš sve što želiš ili jer osjećaš da si zaglavio i nema pomaka, pozivam te: iako ne možeš učinit sve što želiš, postoji nešto što možeš; iako nemaš ono čemu si se nadao imaš nešto na čemu možeš biti zahvalan; iako se ne možeš kretati kao što si navikao , ipak se možeš pomaknuti, pa makar samo s jednom obrvom!

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=4frjAyabpmc

Prevela: M.J.

Oglasi