Kako razgovaramo kad razgovaramo?

c6aff1c3f11a6d2fa0b4124c48d52166

“…ljudi žele da drugi o nama misle što je najbolje moguće jer ljudi nisu ponosni na svoju posebnost.”

Razgovor je stvarnost koja se ne tiče samo profesionalnih komunikologa današnjeg vremena. O razgovoru kao sredstvu komunikacije razmatrali su mislioci iz prošlih vremena, što bi moglo biti od interesa za one koji  žele vidjeti razmišljanja prijašnjih generacija o temi koja je uvijek živa.

Nekoga bi moglo iznenaditi stajalište Martina Bubera koji naglašava razmjer između razgovora i stvarnog kontakta s drugom osobom. Zar današnje vrijeme ne oslikava stvarnost njegove izjave?

Osobno, takav me stav uopće ne uznemiruje. Naime, knjiška definicija komunikacije govori da ona predstavlja istinsko razumijevanje među ljudima, stoga potiče na razmatranje da se odnos komunikacije ostvaruje jedino putem dijaloga koji predstavlja susret osoba. Koliko smo puta otišli sjesti s nekim oči u oči, ali bez želje da čujemo što osoba želi podijeliti s nama? Događa se često da imamo namjeru ispucati svu lošu energiju iz sebe i čini nam se da je najlakši način za to izreći sve što nas smeta nekome u lice. Ali, ne zaboravljamo li tako da to lice ima svoje probleme, svoje čežnje i ideale? Gušimo li drugu osobu pričom o sebi? Ne bismo li malo češće trebali promisliti kako možda lice ispred nas želi također govoriti, a ne samo slušati nas?

 ,,Nije dovoljno samo govoriti, već treba uz to i misliti” riječi su filozofa Bacona koji ističe kako je za kvalitetan razgovor nužna međusobna obzirnost i uvažavanje sugovornika tijekom razgovora. Ne želim reći kako je nepotrebno o svojim dilemama pričati s drugima, samo vas sve želim potaknuti da razmislite kako bismo mogli dati više pažnje onoj osobi koja nas sluša.

Postoje i razgovori u kojima smo mi ti koji pričaju o svojim osobnim dostignućima, pozicijama ili dojmovima, što često ostavlja dojam da želimo privući pažnju drugoga. Većina ljudi želi sebe prezentirati sugovorniku u dobrom svijetlu, bez  mana, nedostataka i poteškoća. Pitanje zašto je tomu tako, zanima ne samo psihologe, nego i ljude najrazličitijih zanimanja od pamtivijeka. Zašto priznati da nešto ne mogu/ne znam, ako mogu slagati i u očima drugih ispasti velik? Ovdje bi nam u traženju odgovora mogle biti od pomoći misli  Friedricha Nietzschea, najutjecajnijeg mislioca 19. stoljeća. On navodi kako ljudi ne žele da nas drugi upoznaju kakvi jesmo, već kako ljudi žele da drugi o nama misle što je najbolje moguće jer ljudi nisu ponosni na svoju posebnost.

Osobno smatram  da ima velike istine u njegovim riječima. Kada bi ljudi shvatili da je u redu reći  ne znam ili nisam siguran, a da pritom njihova vrijednost kao osobe, dostojanstvo i integritet ne padaju, dapače dobivaju na važnosti, možda bi smogli hrabrosti pred licem drugoga istaknuti potonje. Kada bi ljudi shvaćali da imaju pravo  ne znati apsolutno sve, tada ne bi bili laž i dvoličnost, koji se, kako ističe Pascal, skrivaju  i prerušavaju pred sobom samima.  Ako čovjek nije načisto sam sa sobom, svojim mislima, ako u svojoj nutrini pomno i smireno u sebi  ne razmisli i odvagne, teško će mir imati. A ako nemaš mir u sebi, ne možeš ni drugima donijeti mir.

 Sve dok čovjek trči za pažnjom drugih, dok se mukom muči maštajući što će drugi o njemu misliti, kako će interpretirati njegove riječi/misli i djelovanja, nemoguće je posjedovati mir. Ako osoba nije razriješila u sebi svoju esenciju, velika je vjerojatnost da će svoju životnu vrijednost kao osobe tražiti kroz priznanje i potvrdu drugih. I zastrašujuća je pomisao da će naići na osobu koja je neće znati saslušati i utješiti.

Način na koji s drugima razgovaramo bitniji je od onoga što kažemo, dominantna je misao Kierkegaardovih djela. Sukladno je to i mislima Marka Aurelija koji pak navodi kako je potrebno ,,što je moguće više biti u duši onoga koji govori” . Razgovor stoga podrazumijeva puno više od puke izloženosti govoru druge osobe. Razgovor predstavlja odnos koji je moguće uspostaviti jedino svojevoljno i rukovodeći se time da ga uvijek čine dvije ili više osoba sasvim svojevoljno i koje zastupaju aktivnu ulogu u tom odnosu. Potonje podrazumijeva da nema prilike za upoznati drugog ako se ne uspostavi aktivan dijalog.

Smatram prikladnim završiti ovaj osvrt Plutarhovim razmišljanjima. On upozorava na svrhu razgovora. Naime, postavlja se pitanje zašto izgovarati riječi, ako one nisu korisne za onoga koji govori niti nužne za onoga koji sluša. Mogli bismo još dugo razmatrati ovo pitanje i odgovore, ali smatram dovoljnim gore iznesene teze. Ako smo uočili samo jedan mali detalj koji bismo mogli okrenuti na bolje prilikom razgovora s drugim, onda je svrha ovog članka ispunjena.

Autorica: Anamarija Parić

Photo credit: https://noiretblancunstyle.blogspot.hr/