„Ostati u Hrvatskoj:kako i zašto?“

28226754433_878412fa1f_k

Upisujem prvu godinu faksa, sretna sam jer znam što želim, jer krećem u ostvarivanje svojih snova. Prolazi par godina i doživljavam bolan pad, moji snovi su naišli na betonski zid hrvatske stvarnosti. Zašto u Hrvatskoj ne mogu živjeti svoje snove? Zašto sam i dalje u ovoj državi koju nije briga za mene? Krećem u novu borbu, imam samo jedan cilj: otići van iz Hrvatske, jer svugdje je bolje nego ovdje. Mnogi me podržavaju, iako neki govore kako nigdje nije idealno… u to mi je teško povjerovati, jer  okolina u kojoj živim samo govori o odlascima, o novom, boljem životu, ostvarenju snova… Dobivam svoju kartu za odlazak, mojoj sreći nema kraja. Godinu dana me nema, dolazi dan kada se vraćam u Hrvatsku. Nalazim se u avionu s hrpom stranaca, dolazimo na hrvatsko područje. U žamoru samo čujem „kako je ova Hrvatska lijepa, zelena…“ Vidim moju Hrvatsku i bez posebnih osjećaja, moje oči odjednom suze… Malo mi je neugodno, pokušavam se pribrati… Slijećemo… Taj zrak, ti ljudi, moj jezik… Ma pusti sabranost, ja sam doma!!!  Vijest godine:nigdje nije idealno, nigdje novci ne padaju s neba. Vani si uvijek stranac i svi samo pričaju o toma kako se moraš prilagoditi njihovoj kulturi, njihovim običajima, jeziku… Govorim prijateljima  o vrednotama koje imamo ovdje, o malim sitnicama koje su pravo bogatstvo, a nama su sasvim normalna stvar. I ponovno nailazim na zid. Rijetki mi vjeruju. Ne mogu to opisati. To što Hrvatska ima i je nije opisivo… Ali mogu li im zamjeriti? Pa i sama sam bila takva, nitko me u to nije mogao uvjeriti. Vratila sam se – hrvatska stvarnost nije idealna, moji snovi i dalje imaju veliki zid kojeg moraju nadići. Ali ja sam tu. Biram Hrvatsku. Imamo jedan hrvatski sindrom – sjedimo u našim udobnim naslonjačima, gledamo „savršeni život“ drugih zemalja, postajemo frustrirani i što radimo?  Ništa!! Nema borbe, samo upiranje prstom u druge. Ja upirem prstom u sebe, nema više licemjerstva. Pozvana sam na borbu. Želiš promjenu?  Postoje i drugi mladi ljudi koji su ustali iz svojih naslonjača, koji svoje slobodno vrijeme, svoje znanje, sposobnosti  daju za tu borbu. Nadilaze svoje granice kako bi došli do tebe. Da, tebe! Evo ti prilike – postavi pitanja, uđi u dijalog, pronađi rješenja s drugim mladima. Kada? Od 7.- 10. studenog. Gdje? U centru Zagreba. Što? Konferencija Svjetskog saveza mladih Hrvatska „Ostati u Hrvatskoj:kako i zašto?“ Usudi se ići iznad svojih granica. Dignuti sidro je lako, ali mijenjati svijet zahtjeva karakter. Usudi se promijeniti Hrvatsku!

 

Program Tjedna Svjetskog saveza mladih Hrvatska

“Ostati u Hrvatskoj: kako i zašto”

7.11. Ponedjeljak

Okrugli stol: Demografska obnova – temelj napretka Hrvatske?

Velika dvorana Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2 u 18 i 30 sati

Sudionici: Predstavnik Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, Davorko Vidović (Hrvatska gospodarska komora), Ivan Čipin (Ekonomski fakultet), Stjepan Šterc (Geografski odsjek)

8.11. Utorak

Debata: Prognana kultura

Društvo hrvatskih književnika, Trg bana Josipa Jelačića 7/I u 19 sati

Sudionici: Predstavnik ministarstva kulture, Dea Vidović (Zaklada Kultura nova), Zoran Šimunović, mag. art.

9.11. Srijeda

Okrugli stol: Mladi u svijetu odraslih – izazovi mentalnog zdravlja

Aula Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14 u 18 i 30 sati

Sudionici: Predstavnik Ministarstva zdravstva, Robert Torre, dr. med. spec. psihijatar, Adrijana Košćec Bjelajac (Odjel za psihologiju – Hrvatski studiji), Marina Katinić, mag.phil.

10.11. Četvrtak

Okrugli stol: Usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada

Aula Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14 u 18 i 30 sati

Sudionici: Predstavnik ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Ante lončar (Hrvatski zavod za zapošljavanje), Alka Obadić (Ekonomski fakultet), Mate Mijić (PRIME j.d.o.o)

Autorica: M.J.

Oglasi

VRIJEME = INVESTICIJA

 

Dani prolaze, tvoj život ide u određenom smjeru, postavila si ciljeve i sve što radiš usmjereno je k ostvarenju tih ciljeva. A što je to za što živiš? U što ulažeš svoj život, svoje vrijeme, talente? Koji je cilj tvog života?

Znam, ovo su vrlo direktna i pomalo „teška“ pitanja. Ali netko ti ih mora postaviti. Možda sad misliš pa i ne znam koji je cilj mog života, još nisam sigurna. Ja te uvjeravam da znaš. Evo i testa prema koje ćeš naći odgovor na to pitanje. Vrati se mislima na početak običnog dana – što radiš, čime se baviš, što okupira tvoje vrijeme, gdje daješ sebe? Svakog dana se budiš i nečim se baviš – možda ideš trenirati, ili ideš na posao. Imaš cilj – izgubiti na težini, zaraditi novac… A sve to radiš u okviru jednog sveopćeg cilja. Da bi to ostvarila potrebno ti je vrijeme. Bez njega nemaš ništa. Danas ti želim posvjestiti koliko je ono dragocjeno i koliko je bitno da svoje vrijeme dobro ulažeš.

coins-currency-investment-insurance-128867-large

Ponekad vrijeme koje imamo vrlo olako shvaćamo. Budimo se i trošimo ga kao da je naše. Ne znam jesi li znala, ali vrijeme je DAR. Svakog jutra se budiš i na svom životnom računu dobiješ 1440 minuta. Svakog dana! Te minute nisu tvoje, DAROVANE su ti! Nisi ih zaslužila. Ali mi ih gledamo kao naše vlasništvo. I obzirom da su naše vlasništvo imamo pravo raditi s njima što god želimo. Što se događa? To vrijeme koristimo na loš način ili ga uopće ne koristimo. Često kažemo „nisam stigla jer nisam imala vremena…“ Je li to zaista uvijek tako? Koliko vremena dnevno provodimo na scrollanju po društvenim mrežama? Gledanju samo jedne epizode serije koje se pretvori u gledanje jedne sezone? Ne pišem ovo kako bih te optužila ili izazvala grižnju savjesti. Ne, od loših investicija vremena nitko nije izuzet. Ali mislim da je vrijeme da si posvjestimo kako je svaki trenutak dar. Ono što ja jesam i što imam je jedinstveno. Stvorena sam s jednom posebnom svrhom koju samo ja mogu ispuniti. Zato sam dobila vrijeme. Ali ako ne koristim taj dar, ako ne koristim svoje talente za tu svrhu već za neke druge ciljeve, promašila sam. Nitko drugi na ovom svijetu nije kao ja. Ono što ja mogu darovati drugima jedinstveno je. Svakog jutra imaš priliku primiti dar vremena i iskoristiti taj dar. Možeš ga iskoristiti glupo ili mudro. Mi smo ti koji odlučujemo u što ćemo uložiti svoje vrijeme, tko će dobiti prednost, što je važno a što ne. Živjeti tako da  svakodnevno mudro koristiš svojih 1440 minuta odluka  je koju ti donosiš! Vrijeme na tvom životnu računu ti raspoređuješ – koja je tvoja investicija?

Ostavljam te da razmisliš o svojim odgovorima, a kao malu pomoć ovog mjeseca donosim ti upute za stjecanje vještina o upravljanju vremenom. Postavi ih na zaslon svog mobitela ili ih jednostavno isprintaj kako bi te svakodnevno podsjećale na dragocjenost dara vremena.

1

Autorica: M.J.

Radost propuštenih prilika

Danas želim pričati s tobom o strahu zaborava od strane prijatelja, pritisku koji nam stvaraju društvene mreže, o propuštenim prilikama i njihovoj dobroj strani. Želim ti pričati o onim trenucima kad hodaš ulicom, voziš se u busu ili jednostavno imaš vremena za sebe, ali te strah ostati nasamo sa svojim mislima, sa svojim tjeskobama, stoga panično tražiš mobitel i odlaziš u svijet koji često nije realan, a stvara veliku ovisnost. Pa krenimo u ovu našu priču i otkrijmo zajedno radost propuštenih prilika!

Vjerojatno si čula za izraz „YOLO“, ako nisi čula u američkim serijama, onda si ga možda vidjela kao natpis na majicama. Do nedavno se nisam previše bavila značenjem tog izraza sve dok ga jedna moja poznanica nije upotrijebila pa sam ju zamolila da mi objasni što on ustvari znači. YOLO je skraćenica za „you only live once“ ili u prijevodu „samo jednom se živi“. Što nam taj izraz govori- trebaš iskoristiti baš svaku priliku koju ti život nudi, jer ako ju ne iskoristiš poslije će ti biti žao. Tjera li i tebe ovakva pomisao na strah? Bojiš li se da su iza tebe propuštene prilike?

Uz izraz YOLO postoje i mnogi drugi vezani uz životne prilike i propuštanje istih. Tako sam u jednom članku došla i do riječi „FOMO“ (Fear of missing out), u mom slobodnom prijevodu to bi bio strah od propuštanja ili društvenih događaja ili nekih informacija na društevnim mrežama. Uglavnom, imaš osjećaj da se drugi zabavljaju bez tebe.

fashion-person-woman-hand.jpg
credit: pexels.com

U današnjem vremenu  kada pametni telefoni u našem životu imaju značajnu ulogu, jako je teško ne biti ovisan o njima.  Stalno moramo biti u toku sa svime što se događa oko nas. No što nas zapravo tjera na takvo ovisno ponašanje? Prava potreba ili pak strah? YOLO i FOMO efekti stvaraju se upravo preko ove ovisnosti. Stalna događanja na društvenim mrežama, brojne objave, fotografije, eventi, podsjećaju nas svake sekunde da ako naš život nije poput onog na društvenim mrežama, propuštamo prilike i ne živimo dovoljno dobro.

Ponekad mi se čini da što sam više na mobitelu, potreba za tim uređajem još je veća. Što više šaljem poruke drugima, kao da se javlja još veća želja za dopisivanjem. Dogodi li se da primim poruku, osjećam veliku nervozu ako na poruku ne odgovorim odmah. Ponekad se čak i ispričavam što nisam odgovorila na poruku u kratkom vremenu, a realno to se od mene nije ni tražilo. U meni se jednostavno javlja osjećaj da moram biti stalno dostupna, a to onda nesvjesno očekujem i od drugih.

Evo par ideja  kako da sama sebi pomogneš što manje vremena provesti na mobitelu:

  1. Bilježi vrijeme koje dnevno provedeš gledajući u mobitel – vrijeme koje imaš u danu nije tvoje, ono ti je darovano. Tratiš li taj dar?
  2. Ako imaš aplikacije društvenih mreža –izbriši ih. Ako ćeš se morati ulogirati u njih preko internet tražilice dogodit će se da si svjesnija svojeg postupka. Malo je kompliciraniji postupak od samo jednog klika na aplikaciju. Isprobano, djeluje 🙂
  3. Umjesto da se stalno čuješ s prijateljima ili obitelji putem mobitela, radije to vrijeme odvoji za njih i družite se u četiri oka. Direktnom komunikacijom doći ćeš do srži svake teme, biti ćeš koncentrirana i posvećena u potpunosti svom sugovorniku. Osim toga, neke lijepe vijesti puno je bolje ispričati uživo, jer  svoju sreću fizički s nekim dijeliš.
  4. Svakako izbjegavaj čitanje mobitela prije spavanja –  prema nekim istraživanjima svijetlost mobitela spriječava izlučivanje melatonina, hormona koji našem tijelu govori da je vrijeme za spavanje.

Danas je pravi trenutak da svaka od nas prestane svoj život podređivati informaciji kao glavnom „idolu“ u današnjoj civilizaciji. Ne moraš pročitati baš svaki članak na koji naletiš, ne možeš vidjeti baš svaku sliku koju tvoji prijatelji objave. Nekad ne možeš niti otići na svako druženje na koje si pozvana. U redu je biti svjesna da se nekad, tebi dragi ljudi, zabavljaju bez tebe. Takvi trenuci trebali bi nas i usrećiti jer naša sreća ne bi trebala ovisiti o drugima, ali s druge strane tuđu sreću treba znati podijeliti i kad nisi u srži događanja. Život je prepun izbora. Svaki izbor zahtijeva od nas da donesemo odluku. I kad se odlučiš što ne želiš raditi, odlučila si što želiš!

Pretpostavljam da se sada u tebi javlja strah da će te drugi zaboraviti ako se ovako budeš ponašala. Jedan od naših najvećih strahova je taj da budemo zaboravljene, želimo da nas drugi pamte i da smo uključene u njihove živote.  Možda je upravo taj strah glavna motivacija radi koje toliko težimo interakciji s drugima. Jesmo li aktivni na društvenim mrežama kako nas drugi ne bi zaboravili?

Nikad nemoj zaboraviti da strah ne dolazi od Boga. Strah će upravljati tobom i zbog straha će se u tebi javiti osjećaj da nešto moraš učiniti!  Suprotnost strahu je Ljubav- Ljubav te inspirira da činiš dobro i uvijek ti dopušta da budeš ono što JESI. Ljubav nikad ne zaboravlja.

„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.” (2Tim 1,7)

Autorice: T.C. / M.J.

RADNI DAN

Jesi li se ikada zapitala kako  obavljaš svoj posao? Je li tvoj rad nešto usputno, nešto što odrađuješ jer moraš? Kada dođeš na svoj posao, fakultet ili u školu, kakve vrijednosti dijeliš obzirom na kulturu rada? Kakvo ozračje stvaraš svojim riječima, stavovima, izrazom lica?

Rijetko čujem od svojih prijatelja kako im je super na poslu, rijetko slušam o odličnoj plaći i dobrim šefovima… Dok su ove teme dio svakodnevnih novinskih članaka, pitam se može li naš odnos prema radu biti uvjetovan isključivo vanjskim čimbenicima? Ako imam lošeg učitelja u školi znači li to da ću odustati od škole?

Da se razumijemo, gore spomenuti vanjski čimbenici su bitni, ne želim negirati njihovu ulogu u motivaciji za rad. Ali ovo je realna situacija – učitelji u školi ne će uvijek biti najbolji, fakultet nam ne će uvijek dati ono što nam zaista treba, profesori će biti nepravedni, plaće ne će odgovarati uloženom radu, šefovi će iskorištavati radnu snagu i ne će znati motivirati svoje djelatnike, država će biti u raspadu… Ovako napismeno, situacija ne zvuči bajkovito. Ali ona je naša realnost.

work-inprogress

Što ti činiš? Odlaziš li na faks ili u školu s ciljem da daš sve od sebe i uložiš sve što imaš u sebi, ili jedva čekaš ogovarati profesore, okriviti ih za svoje neuspjehe? Jesi li ujutro namrgođen na svome poslu jer si doživio nepravdu i jer situacija nije idealna? Okrećeš li teme razgovara na ono pozitivno što postoji oko tebe ili uzdižeš crnu kroniku? Učiš li, istražuješ li materijale koji su ti potrebni za studij ili krivnju prebacuješ na loše profesore? Daješ li na poslu sebe u potpunosti ili surfaš, kupuješ i piješ malo previše kava dnevno?

Svaki rad ima vrijednost. Ne daje ju tvoj poslodavac, već ti. Ti si ta koja stvara kulturu rada!- svojim osmjehom, svojim kvalitetnim radom, predanošću i ljubavlju koju si u njega uložila.Svojim odnsom prema radu ne samo da mijenjaš druge,već izgrađuješ sebe. Kao motivaciju ostavljam ti video koji donosi priči o vrijednosti rada  i kulturi koju stvaramo bez obzira kakav je naš posao.

Izazovi samu sebe i od danas na svom radnom mjestu stvaraj kulturu rada!