Novogodišnja odluka: izbaciti “ne mogu” iz moje glave

Bliži nam se 2017.godina, brojimo sitno.  Sa naslovnih stranica časopisa pršte savjeti za novogodišnje odluke. Ljudi uglavnom  odlučuju smršaviti, prestati pušiti, čitati više knjiga…
Naravno sve je to poželjno i dobro je usvajati zdrave navike, ali zašto ne bismo između naših odluka napravile mjesta i za jednu malo drugačiju odluku.

Zašto ne bi izraz “ne mogu” pretvorila u nešto puno bolje?!  Zašto ne bi prestala sa konstatnim ispričavanjem drugima koje ti je već ušlo u naviku.
Možda je vrijeme da iz naših rečenica izbacimo „ ne mogu“ i tako prestanemo podcjenjivati same sebe i umanjivati vlastito samopouzdanje. Pretvorimo „ne mogu“ u „ja to mogu“, dozvolimo same sebi biti odlučnije, sigurnije u sebe, dajmo prostora kreativnom duhu da izađe van!

Gledano logički čini se da naš govor nema previše utjecaj na naše unutarnje stanje, naročito jer je realno očekivati da  kao ljudi imamo određene granice i da ne neke stvari stvarno ne možemo napraviti. Kad znaš što ne možeš znači da si realan i to je pozitivna osobina. Problem leži u nečemu drugomu. Često puta, mi žene, kažemo „ne mogu“ kao izliku da ne učinimo nešto što je moguće! I upravo tada čini se da puno toga nije u našoj moći i da ne možemo kontrolirati. Kad kažemo „ne mogu“ same smo sebi oduzele unutarnju moć i snagu. Vjerujem da su ti se događale situacije kada si odlučila biti racionalnija s trošenjem novaca, a prijatelji su te pozvali na večeru, u kino, kazalište. Prva pomisao u tvojoj glavi je bila „ne mogu trošiti novce na skupo piće i jelo, uzet ću nešto jefitnije“. Na prvi pogled čini se kako se ovakvoj odlučnost treba diviti. Lijepo je znati dobro raspolagati novcem i držati se plana trošenja novca. Ipak, problem je što će u tvojoj glavi takva misao zvučati kao  neka vrsta kazne.  Ista situacija može se dogoditi dok nastojiš redovito vježbati,  trudiš se izbjegavati slatko, prisutna si na nekoj zabavi. Dogodit će se situacije kad ćeš pomisliti „ne mogu“ i tada postaješ žrtva okolnosti u kojima se nalaziš. Umjesto toga preuzmi stvari u svoje ruke i nemoj umanjivati svoje sposobnosti.

pexels-photo-281417

Pretvori „ne mogu“ u jednu od ovih misli:

  • „ja to ne radim“

Kada kažeš „ne mogu“ počinju se javljat mnoga iskušenja. Umjesto toga reci „ne jedem slatko prije ručka“, „ne pričam o drugima dok ih nema“, „ne trošim više od XX kn za izlazak“. Tako ćeš ojačati svoj karakter, odlučnost i biti ćeš pozitivnija prema samoj sebi. S druge strane „ne mogu“ te pretvara u žrtvu vlastite odluke, postavlja ti granice i veće su šanse da će se u tebi javiti inat protiv te odluke.

  •  „ja to biram“

Kad i gornji izraz tako i biranjem  smanjuješ misli koje će se javiti kako bi iskušavale tvoju odlučnost. Samoj sebi oređuješš okolnosti koje su tvoj izbor između mnogih drugih opcija. To je puno bolje nego si postaviti ograničenja od kojih se ne možeš maknuti. Zato ne govori samoj sebi“ ne mogu jesti sladoled“, nego „biram da neću jesti sladoled“ ili „ neću vježbati“ pretvori u „biram da neću vježbati“. Kako će takva misle utjecati na tvoje odluke?S vremenom ćeš koristeći „opciju biranja“ promijeniti mišljenje o svojim ograničenjima tj. mogućnostima. Počet ćeš vjerovati kako sama biraš okolnosti koje te okružuju, a mogućnost izbora će te osnažiti.

  • „kako bih mogla?“

Kad kažeš „ne mogu“ ograničila si samu sebe, prestala si razmišljati o drugim načinima kako riješiti problem. Umjesto toga postavi si pitanje „Kako bih mogla?“, potakni svoju glavu na traženje načina i rješenja. Pojavit će se ideje, novi pogledi na situaciju u kojoj se nalaziš, doći ćeš i do rješenja.  Misao „ne mogu pronaći posao“ pretvori u „Kako bih mogla pronaći posao?“

Nadam se da će ti ova ideja pomoći da proširiš svoje vlastite granice, povećaš očekivanja prema samoj sebi, dozvoliš si više odlučnosti i više vjere u sebe i talente koji su ti darovani. U 2017.godini prestanimo se skrivati iza raznih izlika zašto nešto ne možemo i krenimo hrabro prema ciljevima koje smo si postavile.

Matej 25,15 „Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti.“

T.C.

Oglasi

ISTINA O BOŽIĆU

15682673_3064221929805_1699936_n

Kada smo bile male veselo smo  iščekivali trenutak otvaranja poklona koji su nas čekali ispod bora. Pomagale smo u ukrašavanju bora, pečenju kolača… S vremenom smo se i same uključile u kupovinu darova i traženju onog savršenog dara za nama drage ljude. Iz Božića u Božić situacija se mijenja. Isčekivanje postaje sve stresnije.  Lista stvari koje treba obaviti postaje sve duža jer je i naša odgovornost sve veća. Postajemo tjeskobne jer ne možemo nikako pronaći baš onaj poklon koji bi bio „savršen“ za našu majku, sestru, prijateljicu… Imamo osjećaj da nam ništa ne polazi od ruke.  Adventsko vrijeme pretvara se u sve osim mirnog i radosnog iščekivanja.  Treba ispeći tri vrste kolača, očistiti stan, osmislit darove za naše bližnje. U nama uvijek ostaje osjećaj da nismo napravile dovoljno dobro, da nije dovoljno posebno to što radimo, da moram još više potegnuti.

Zaboravljamo da Njemu to sve nije važno. Nije mu važno jesu li ispečeni svi mogući kolači, je li dovoljno bogata naša francuska salata. Onaj kojeg čekamo doći će i sjetiti sve nas da je došao u ovaj kaotičan svijet zbog nas. Došao je kako bi nas spasio od silnih briga, tjeskobe, samoće, strahova da bi mogli biti radosni. Došao je kako bi nas spasio od ideje o „savršenom Božiću“ i podsjetio nas na Sebe i Njegov, u ljudskim očima, nesavršen dolazak.

Dok iščekuješ njegov dolazak dozvoli sebi da budeš radosna! Svaka od nas želi biti sretna, želi živjeti život ispunjen radošću. Ipak ponekad nas ta ista radost plaši. U  nama se javljaju crne misli koje nam ne dozvoljavaju da budemo sretne; jer ako uistinu budemo sretne nešto loše će se sigurno dogoditi i radost će prestati. Vjeruješ da će ti netko tu radost oduzeti. Radost nas čini ranjivima i vjerojatno zato same sebi branimo radost. Čini se da je i u našoj kulturi društveno prihvatljivije pričati o stvarima koje nas uzrujavaju, smetaju nam, idu nam na živce, nego o divnim stvarima koje nam stavljaju osmijeh na lice.

Ne boj se vidjeti čuda u svome životu. Ne boj se biti zahvalna. Ne boj se biti radosna i tu radost podijeliti s drugima. Jer velika djela za nas učini Gospodin. Nisu potrebne velike geste. Dovoljna je vjera kao zrno gorušice, osmijeh i mekše srce kao zahvalnost Njemu za pristunost u tvom životu.

U ovo malo vremena što nam je ostalo do Božića daruj osmijeh, daruj svoje vrijeme, daruj ono što se ne može kupiti. Ne boj se biti radosna, nemoj zaboraviti smisao Božića. Uživaj u kolačima, poklonima, vremenu provedenom sa svojim bližnjima, ali ne zaboravi tko je Slavljenik!

Autorica: T.C.

Foto: Screenshot

BOŽIĆNO DRVCE (DIY)

Božić se bliži, a ukrašavanje stana je počelo ili je tek u pripremi.
Evo jedne DIY ideje za sve naše kreativne čitateljice.
Da bi ste mogle izraditi božićno drvce sa slike potrebno vam je:15683527_354880718218328_453100164_n

15 rola malih od wc papira
20 rola velikih od papira za ruke
A0 papir podloga za bor
ljepilo – vrući pištolj
tekuće ljepilo
zelena boja-tempere ili akrilna boja
kist
bijeli glinamol ili slano tijesto
kalup zvijezdica
valjak
papir za pečenje
šljokice
špaga
prazne kutije
ukrasni papir
ukrasna traka

 

Na podlogu složite rolice da dobijete oblik bora. Rolice kombinirati male i velike, lijepiti jednuuz drugu. Kada je bor gotov, obojati ga u zelenu boju. Dok se bor suši, napravite zvjezdice. Količinu zvjezdica same odredite. Bijeli glinamol stavite na papir za pečenje kako se ne bi zalijepio za podlogu. Izvaljajte ga na debljinu od cca 3mm. Sa kalupom zvjezdice izvadite oblike. Zvjezdice stavite na papir za pečenje, a na sredinu stavite malo tekućeg ljepila pa razvucite po zvjezdici i pospite šljokice. Zvijezdice ostavite preko noći da se osuše. Kroz rolice provučete špagu da dobijete vješalicu i da bude čvršći.
Zvjezdice zalijepite vrućim ljepilom prema svojim željama.

Ljepilo u ruke i neka zabava počne! 🙂

GDJE JE NESTAO ČOVJEK?

15608774_352225798483820_732349445_o

Prolazim ulicom i susrećem ljude s tmurnim izrazima lica, kao da nose sve brige svijeta i ništa ih ne može raspoložiti. Ulazim u autobus i u njega ulaze ti isti ljudi; ovoga puta nisu beživotni, sada guraju jedni druge, međusobno se vrijeđaju, padaju jedni preko drugih kako bi što brže došli do željenog mjesta. Mladi ne poštuju starije, stariji ne poštuju mlade i tako svakodnevno upućuju uvrede jedni drugima. Izlazim iz autobusa, hodam dalje – svi su u žurbi, opet jedni druge guraju, opet čujem galamu i mrmljanja; postajem nervozna. Hodam, ali svi mi smetaju – svi ispred mene hodaju krivim stazama, ne razumiju da mi se žuri. „Zar baš sad moraju stati na sred puta i gledati izloge? Zar ne razumiju da iza njih postoje drugi ljudi koji su u žurbi?“ – potiho vrištim u sebi i odjednom nemam problema s guranjem ljudi oko mene. I tako žurno odlazim dalje, nervozna, ljuta, tmurna… Dosta mi je svega. Dolazim u crkvu, sada sam mirna i sabrana. Očekujem da su ljudi pokraj mene istog raspoloženja. Ali ponovno čujem borbe – za red, za mjesto, za tišinu… Promatram im izraze lica – nema radosti, ponovno briga. Svećenik nam upućuje riječi: „Pružite mir jedni drugima“ – svi se okreću, ali te nitko ne gleda u oči, namrštenost lica i brzina geste zatvara prostor osmijehu, vedrini… A mir? Ah, tko još mari za mir?!

Nastavljam promatrati ljude i javlja mi se samo jedno pitanje: Gdje je nestao čovjek? Kada i u kojem trenutku smo zaboravili da bez obzira na okolnosti u kojima se nalazim, osoba pored mene je čovjek! Ne stvar koju mogu lupiti, uvrijediti, gurnuti, poniziti i očekivati da se ništa nije dogodilo jer ipak „ja sam bila u pravu“. U autobusu, na ulici, u crkvi…  JA…

Vrijeme je adventa, sve sjaji, sve je čarobno, svi smo sretni. Ali čovjek je još uvijek izgubljen. Naši odnosi prema poznatima i nepoznatima neće se i ne mogu se promijeniti zbog par tjedana dobrote, veselja i darivanja. Upravo u ovim danima sve manje imamo pred očima čovjeka. No nije mi cilj pisati o komercijalizaciji Božića ni o megalomanskom kupovanju. U ovom vremenu veselja i radosti zapitaj se zašto sam zaboravio onog drugog pored mene i svu pažnju usmjerio na sebe? Zašto je sebičnost nadvladala čovječnost? Zašto mi se teško osmjehnuti dok drugome dajem mir? Zašto ulazim u tramvaj/autobus i guram ljude i zaboravljam da su to LJUDI? Vidiš, ni ti ni ja nećemo pronaći čovjeka ako ga sami ne otkrijemo svojim očima, mislima i djelima. „Joy to the world the Lord has come“. Gospodin je došao u obliku čovjeka. Ne zaboravi i ti biti čovjek!

Autorica: M.J.