Ljubiš li me?

Isus Krist, Mesija, Gopodar Svemira  umro je i položen je u grob. Zamisli da si jedan od njegovih učenika. Jučer su Isusa izbičevali, prezirali i objesili na križ. Umro je ispred gomile koju je došao spasiti.  To je veliko otajstvo naše vjere. Ne izabiremo mi Boga, Bog izabire nas. Prije no što nas ijedno ljudsko biće dotaknu, Bog nas oblikova u tajnosti i satka u dubini zemlje, i prije nego li se itko odluči za nas , Bog nas satka u krilu naše majke.  Bog nas ljubi prije ikojega ljudskog bića. On nas ljubi prvom ljubavlju neograničenom, neuvjetovanom ljubavlju i želi da budemo njegova ljubljena djeca.

sunset-hands-love-woman


Što su učenici napravili? Koji je njihov odgovor?

Mnogi su pobjegli, sakrili se, bojali su se za svoj život. Svi osim Ivana. Sigurno su se bojali da će završiti kao i Isus, razapeti na križu. Bili su duboko potreseni jer su slijedili Isusa 3 godine, vjerovali su da je On Sin Božji, a sada je On umro, a njegovo tijelo položeno u grob.
U Bibliji ne piše što su apostoli radili na Veliku Subotu. Znamo da su odmarali: “U subotu mirovahu po propisu.” (Luka, 23:56)
Možda su neki išli u hram, trudeći se da budu neprimjetni.
Sigurno su im u mislima bile Isusove riječi: “Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progonit…
A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga” (Ivan 15:21-22)

Zamisli kako su se isprazno i napušteno osjećali. Zamisli kako je to kada 3 godine svoga života provedeš slijedeći Njega i Njegovu misiju, da bi na kraju vidio da Sin Božji umire smrću koja je tada bila namijenjena razbojnicima.
Zamisli da si od straha pobjegla i nisi bila uz Njega dok je umirao i utješila ga. Pretpostavljamo da Petar nije jedini zanijekao Isusa.

Koliko puta si ti pobjegla od Isusa?
Koliko puta te zvao, a nisi se odazvala?

Na današnji dan tišine razmisli o Isusu koji leži u grobu.
Razmisli o trenucima kad si ga zanijekala zbog straha da te drugi ne bi osudili. Razmisli o svojoj ljubavi prema Njemu. Razmisli o ljubavi prema bližnjima. Ako ne ljubiš bližnjeg, možeš li reći da ljubiš Njega?

Autorice: T.C/M.J.

Izvor: Henri Nouwen

Odabrao je tebe

Noseći križ do Golgote Isus je mislio na tebe. On bi napravio sve kako bi s tobom bio zauvijek.
U današnjem čitanju čuti ćemo priču o Ponciju Pilatu i njegovoj odluci da se razapne Isusa. Gledano iz današnje perspektive znamo se čuditi njegovoj odluci i popuštanju zbog pritiska naroda. Pilat je pitao gomilu žele li da oslobodi Isusa ili Barabu, razbojnika. Oni su se odlučili za Barabu.

“I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.” (Iv 19, 6-7)

cross-sunset-humility-devotion-161089
Svaki put nas iznenadio ova odluka. Kako se to moglo dogoditi?! Čak i ako netko nije vjerovao da je Isus Sin Božji kako je moguće da su odabrali Barabu, razbojnika?
No ovo nije samo priča koja se dogodila  prije više od 2000 godina, OVO JE PRIČA O TEBI!
Ti i ja stalno se odlučujemo za “Barabu”, možda čak svaki dan. To se događa svaki puta kada odaberemo GRIJEH.

Ali treba istaknuti i da unatoč tome što mi biramo grijeh, ISUS UVIJEK bira nas.
“Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem.”

To je istina i onda  kad odabereš “Barabu”. To je istina i kada postaneš “Baraba”- kriv si i zaslužuješ kaznu, ali  Isus bira tebe!

Dok je bio bičevan i sav u ranama Isus je gledao tvoje lice i odabrao tebe!
Dok je išao prema Golgoti, dok su mu se vojnici izrugivali Isus je gledao tvoje lice i odabrao tebe!
Dok je visio na križu, bio na izdisaju Isus je gledao tvoje lice i mislio na tebe!
Naš Spasitelj, umro je na način koji je namijenjen Barabi, za tebe i za mene!
Isus je otkupio tvoje grijehe. Što god mi napravili, Isus bi napravio sve da može biti s nama zauvijek.

Danas, na ovaj dan, odluči se;  hoćeš li dozvoliti Gospodinu da bude tvoj Spasitelj?

Prijevod: T./M.

Izvor: Ascension press

Zauvijek tu…

Svaki dan je tu. Za mene. Iako mi svijet govori da nisam dovoljna, On je vjerovao da jesam; toliko da  je dao svoj život za mene. Dok se vraćam na svoje mjesto nakon pričesti dodirujem svoje ruke, svoja usta – znam da je tamo ležao  moj Spasitelj. Sjedim u tišini ispunjena mirom, radošću i dubokom vjerom… spremna izići u svijet s vjerom da sam dovoljna i sa svješću da, bez obzira na pogreške koje sam činila, ništa ne može umanjiti  moju vrijednost. On mi ju je darovao i nitko mi ju ne može oduzeti. Sjedim u tišini i ljubim ga sve više…

TU SAM

Veliki četvrtak – spomen Kristove posljednje večere i dan kada je predao sebe za nas. Daje nam se svakoga dana u toj maloj, bijeloj hostiji. Jesi li svjesna KOGA primaš?
Dok danas na misi stojiš u redu za pričest i hodaš malenim koracima, sjeti se ove slike:
Nalaziš se na vjenčanju. Krist je mladoženja, ti si mladenka. Hodaš polako do oltara. Nisi samo neki običan gost,ti si mladenka koja primajući Njega postaje jedno s Bogom.
Zastani, ne žuri; ne misli na obaveze koje te čekaju ni na kolače koje moraš ispeći, prijatelje koje moraš vidjeti, obaveze koje te čekaju… zastani jer je večeras On dao sebe u potpunosti za tebe. Zauzvrat ti mu daruj  sebe, ali ne djelomično. Daruj mu sve što imaš, sve što jesi!

Autorica: M.J.

Izvor: Ascension Press

Očevo pismo njegovoj “nesavršenoj kćeri”

20%sale

Draga moja kćeri,

Od trenutka kada mi je misao o tebi došla u um, osvojila si me u potpunosti. Zavolio sam te onako kako samo otac može voljeti svoju kćer. Još uvijek vidim onaj sjajni pogled u tvojim očima kojeg si imala na dan svojega rođenja – upijala si svako svjetlo, zvuk i uzbuđenje ovog velikog  svijeta.  Svjetlost u tvojim očima rasla je s tobom. Sve te zanimalo, postavljala si pitanja i neustrašivo prihvaćala nove izazove s kojima si se susretala.  Bila si moje malo klupko energije i ljubavi.

Ali sada je ta svjetlost napustila tvoje oči.  Taj duh kojeg sam tako jasno vidio i koji je osvjetljavao svaku prostoriju u koju si ušla, sada je nestao.

Umjesto životom, tvoje oči sada su ispunjene suzama.  Tvoje srce nije otvoreno ljudima koje susrećeš, već si ga zaključala u svoju nutrinu kako bi bilo „ na sigurnom“.  I umjesto da u potpunosti budeš ono što zaista jesi, pokušavaš se uklopiti u ovogodišnji model „sebe“.

Ako te pitam reći ćeš mi da si dobro i vjerojatno ti u to zaista vjeruješ.  Ali ja sam upoznao onu svjetlost u tvojim očima, kao i duh koji je u tebi. Gledao sam kako oboje nestaju pod pritiscima svijeta.

Možda su te  u životu povrijedili nezreli ljudi i slomili tvoje srce. Ili su ti možda prijatelji okrenuli leđa onda kada si ih najviše trebala. Ili te ogledalo iznevjerilo i tvoje misli su nestale zajedno s tobom – ne dopuštajući ti da zaboraviš i onaj najmanji nedostatak na sebi.

A možda si  ti svoj najveći kritičar.

Ili se osjećaš kao da si učinila previše, tražila previše, napravila previše pogrešaka i misliš da je nemoguće pobjeći od boli u kojoj se nalaziš.

Bez obzira što je to što ti se dogodilo, zadalo ti je duboke rane. Probolo je tvoje srce koje tako očajno pokušavaš sakriti  i pretvorilo se u šapat koji ti neprestano govori: „Nisi dovoljno dobra i nikada nećeš biti“.

Te laži te izoliraju i drže te zatvorenom u nutarnjoj tjeskobi, a ti ne želiš tražiti pomoć, izložiti taj nered s kojim se poistovjećuješ.

Ali vidiš kćeri, kada te ja gledam i vidim tvoju bol, preplavljuje me samo jedan osjećaj. Taj osjećaj nije osuda,  šokiranost, užas, a nije ni ljutnja; osim prema onima koji su te nepravedno povrijedili.

Kada pogledam tvoje povrijeđene oči preplavi me velika želja da uklonim tu bol koja te udaljuje od mene.  Želim ukloniti zidove, iscijeliti ožiljke,  povratiti svjetlost tvojim predivnim očima. Žudim za uklanjanjem  sumnje koju toliko dugo gajiš prema sebi i vraćanjem duha koji je zatočen u tebi.

Samo želim da mi se moja kćer vrati.

Vidiš, sve ove godine, uz svu bol, sumnju, nesigurnosti i borbe da budeš „dovoljna“, nikada nisi prestala biti ona mala djevojčica koju sam uvijek volio  čitavim srcem. Ona djevojčica koja  je u ovom svijetu bila, a ako to sebi dopusti i dalje može biti,  savršeno klupko  života i ljubavi. Svaka vlas, neravnina,  talent, svaki san… svi ovi dijelovi tebe  su ono što te čini kćeri koju sam zavolio prije puno godina i koju od prvog trenutka, bez iznimke, ljubim.

Molim te, vrati mi se. Dopusti mi da obrišem tvoje suze i da ti pomognem  zacijeliti rane te podsjetiti te koliko si predivna žena koja ima dragocjeno mjesto  u mom srcu. Nikada ne možeš pasti preduboko. Ti si moja kćer – samo trebaš zavapiti „tata“ kao onda kada si bila mala, i ja ću doći kako bi te podigao. Ja ću uvijek  doći…

S velikom ljubavlju,

Tvoj nebeski Otac.

Autorica:  Kaylin Koslosky

Prijevod: M.J. / T.C.

Ne moraš biti savršena

Kada slikar stvara svoje umjetničko djelo kreće od bijelog platna; pisac jednako tako, od bijelog papira… Divimo se toj bjelini i uzdižemo ju kao ideal života. Savršenstvo. No nije li precijenjeno? Da slikar nikada ne „zaprlja“ bijelo platno, bi li ikada nastalo umjetničko djelo? Bi li se divili van Goghovim djelima ili Da Vincijevoj  „Mona LIsi“? Bi li glumci uživali u izvedbama „Romea i Julije“ da Shakespeare nije ostavio tragove tinte na bijelom papiru? Iako su „uništili“ bjelinu  ipak im se divimo i uzdižemo ih… Zašto ovo pišem? Možda se čini besmisleno, ali kada sam bila dijete novi list u zadaćnici značio je da ne smijem pogriješiti. Na likovnom si dobio jedan list bijelog papira i nije bilo drugog pokušaja. Bjelina je značila novi i jedini početak. A svaka pogreška se kažnjavala. Bjelina nije trpila drhtanje ruke, brzinu pisanja… Izvrsnim se ocjenjivalo isključivo savršenstvo. Naizgled bezazleno, a zapravo životno… Naučili su me da je moj život poput bijelog papira i da mjesta za pogreške nema. Ako se dogode znači da sam tu bjelinu uništila i da je nisam bila dostojna. Danas ne pišem zadaćnice, ali i dalje živim u strahu da ne prolijem tintu na bijeli papir, na život kojeg mi je darovao veliki Umjetnik. I sve do danas vjerovala sam da ga ne smijem razočarati. Da mu ga moram vratiti savršenog.  A onda me pogodilo! Kao iz vedra neba…

ČINI POGREŠKE

Ta i Shakespeare je griješio… Tko zna koliko papira i tinte je potrošio „uzalud“ dok nije napisao svoje remek djelo… a van Gogh!? Pa možda je i on u onim cvjetnim poljima kojima se toliko  divimo, napravio neku „pogrešku“ … Možda mu je ruka zadrhtala i boja se prolila… možda je baš pogreška stvorila savršeno djelo. Duboko u sebi čujem glas Umjetnika koji je jasniji nego li ikada prije… Računao sam na tvoje pogreške! Baci pogled unatrag… Mnoge su te dovele do „savršenstva“. Bez njih ne bi bila ono što jesi. One su sastavni dio tvog života. Ne možeš proći kroz život i očekivati da se tinta nikada neće razliti po papiru. A onda kada se razlije  nemoj čekati novi list… Nije ti potreban! Samo nastavi pisati, slikati i stvaraj novo umjetničko djelo zvano „život“. I još nešto… Znam da boli kad pogledaš unatrag i vidiš sve one koji su te uvjeravali da papir ne trpi pogreške. Da si manje vrijedna ako si krivo napisala neku riječ, napravila krivi izračun u vježbanju ili jer si se usudila biti ono za što si stvorena. Bilo da se sada nalaziš pred praznim bijelim listom, pred umrljanim crtežom ili pogreškom na papiru života, znaj da je to u redu. Čini pogreške i budi ponosna na njih!

Autor: M.J.