Što zaboravljamo dok se borimo?

Večer je topla,  miris ljeta ulazi kroz prozore moje sobe i u misli mi dolaze sjećanja…Ne o ljetnim danima, već životnim fazama. Pred sobom vidim čovjeka – vidim njegovu nevinost i ovisnost o drugima dok je još dijete, zatim njegovu želju da odraste, vrijeme školovanja i promjena, vrijeme socijalizacije i otkrivanja prijateljstava, vrijeme u kojem se pokušava uklopiti i postati „netko“… Svaka faza čovjekovog života izazovna je i u svakoj čovjek se mijenja. Ono malo dijete iz prve faze kojemu je najveća želja bila da sve može sam pretvorilo se u odraslu djevojku, ženu koja ima neke nove ciljeve, neke nove želje i borbe.

pexels-photo-185933
“Voliš li život? Onda nemoj tratiti vrijeme jer je život sastavljen od vremena.” B.  Franklin

 

Ali nekako mi se čini da unatoč svim našim fazama uvijek zaboravimo na jednu tako bitnu stvar. Živjeti! Možda se sada  boriš sa sobom, s ispitima, brakom, samoćom, poslom, pronalaskom sebe… Različite smo pa su tako i naše borbe različite – niti jedna nije manje vrijedna, manje teška. Borba je dobra jer donosi bolju tebe, donosi promjenu u tvom životu. Mala tajna –  borba nikada ne prestaje. Nakon jedne dolazi druga. Dok se borimo imamo samo jednu želju – da ta borba završi. I kao da ćemo prodisati tek kada dođe njezin kraj. Istina je da će nam biti lakše kada dođemo do nekog cilja, ali to ne znači da ne možemo živjeti dok ona traje. Tajna radosnog i ispunjenog života nije u tvojim pobjedama već u životu dok borba traje. Kako živjeti?

  1. Tišina – iako je oko tebe i u tebi kaos pronađi u danu trenutke tišine. Uzmi bilježnicu, sjajnu ili šarenu, nije bitno, ali neka to bude bilježnica u kojoj ćeš tišinu pretočiti u riječi.
  2. Zahvalnost – dok se borimo težimo samo teškim trenucima i negativiziramo sve oko sebe. Pokušaj u borbi biti zahvalna. Zapiši sve trenutke pojedinog dana za koje možeš biti zahvalna. I pritom ne mislim samo na vodu, hranu, prijateljstva… Zahvalna budi jer nisi odustala kada je bilo teško; jer si se smijala kada si htjela plakati; jer si ustala iz kreveta i otišla na posao iako si se osjećala kao da je borba prevelika i nadilazi tvoje snage.
  3. Oslonac – nikada nemoj u borbi biti sama. Mi žene imamo ideju da uvijek moramo blistati i da nitko ne treba znati za naše teške trenutke. Sama ne možeš do pobjede. Dok svoje borbe dijeliš ponovno rasteš – tvoja otvorenost čini te snažnijom jer si bila dovoljno hrabra s nekim podijeliti svoje slabosti i priznati svoje teškoće.

 Ja ti čestitam na snazi koju si imala u svim dosadašnjim bitkama  i na osobi kojom si postala zahvaljujući njima!

Živi i bori se!

 

Oglasi

Ne moraš biti savršena

Kada slikar stvara svoje umjetničko djelo kreće od bijelog platna; pisac jednako tako, od bijelog papira… Divimo se toj bjelini i uzdižemo ju kao ideal života. Savršenstvo. No nije li precijenjeno? Da slikar nikada ne „zaprlja“ bijelo platno, bi li ikada nastalo umjetničko djelo? Bi li se divili van Goghovim djelima ili Da Vincijevoj  „Mona LIsi“? Bi li glumci uživali u izvedbama „Romea i Julije“ da Shakespeare nije ostavio tragove tinte na bijelom papiru? Iako su „uništili“ bjelinu  ipak im se divimo i uzdižemo ih… Zašto ovo pišem? Možda se čini besmisleno, ali kada sam bila dijete novi list u zadaćnici značio je da ne smijem pogriješiti. Na likovnom si dobio jedan list bijelog papira i nije bilo drugog pokušaja. Bjelina je značila novi i jedini početak. A svaka pogreška se kažnjavala. Bjelina nije trpila drhtanje ruke, brzinu pisanja… Izvrsnim se ocjenjivalo isključivo savršenstvo. Naizgled bezazleno, a zapravo životno… Naučili su me da je moj život poput bijelog papira i da mjesta za pogreške nema. Ako se dogode znači da sam tu bjelinu uništila i da je nisam bila dostojna. Danas ne pišem zadaćnice, ali i dalje živim u strahu da ne prolijem tintu na bijeli papir, na život kojeg mi je darovao veliki Umjetnik. I sve do danas vjerovala sam da ga ne smijem razočarati. Da mu ga moram vratiti savršenog.  A onda me pogodilo! Kao iz vedra neba…

ČINI POGREŠKE

Ta i Shakespeare je griješio… Tko zna koliko papira i tinte je potrošio „uzalud“ dok nije napisao svoje remek djelo… a van Gogh!? Pa možda je i on u onim cvjetnim poljima kojima se toliko  divimo, napravio neku „pogrešku“ … Možda mu je ruka zadrhtala i boja se prolila… možda je baš pogreška stvorila savršeno djelo. Duboko u sebi čujem glas Umjetnika koji je jasniji nego li ikada prije… Računao sam na tvoje pogreške! Baci pogled unatrag… Mnoge su te dovele do „savršenstva“. Bez njih ne bi bila ono što jesi. One su sastavni dio tvog života. Ne možeš proći kroz život i očekivati da se tinta nikada neće razliti po papiru. A onda kada se razlije  nemoj čekati novi list… Nije ti potreban! Samo nastavi pisati, slikati i stvaraj novo umjetničko djelo zvano „život“. I još nešto… Znam da boli kad pogledaš unatrag i vidiš sve one koji su te uvjeravali da papir ne trpi pogreške. Da si manje vrijedna ako si krivo napisala neku riječ, napravila krivi izračun u vježbanju ili jer si se usudila biti ono za što si stvorena. Bilo da se sada nalaziš pred praznim bijelim listom, pred umrljanim crtežom ili pogreškom na papiru života, znaj da je to u redu. Čini pogreške i budi ponosna na njih!

Autor: M.J.

Kada ništa ne ide po planu…

Toliko želja je u tvom srcu. Na nekima radiš godinama kako bi ih ostvarila. Od želja do njihove ostvarenja dug je put. To vrijeme ulaganja vlastite energije i odricanja čini te nervoznom posebno kad sve ide krivo. Ponekad se čini da ide toliko krivo da će cilj biti sasvim drugačiji od onog kojem se nadaš. Javljaju se razne sumnje, kao i pitanje „zar me Bog ne čuje?“.

19c2ac394a4fa98f5f756cf04ee2de78

Pitaš se koliko ćeš još morati čekati. Daješ sve od sebe, moliš se, ali ne ide. Ništa se ne događa. Pomičeš se prema cilju tako sporo da bi najrađe odustala. Evo ti  dokaza zašto ovo nije vrijeme odustajanja! Bacimo pogled u povijest biblijskih osoba, njihovih planova i snova ali i realnosti s kojom su se suočili i izašli kao pobjednici.

Isus je mogao  ozdraviti teškog bolesnog prijatelja Lazara dok je još bio živ, ali nije. Umjesto toga pričekao je da ga uskrisi od mrtvih.

Bog je Davida mogao učiniti kraljem odmah nakon pomazanja. Umjesto toga David je u strahu i progonu proveo čak  15 godina prije nego se popeo na prijestolje.

Bog se mogao objaviti Mojsiju dok je bio u pustinji i reći mu da spasi Židove od egipatskog ropstva. Umjesto toga Mojsije je čekao Božju objavu 40 godina.

Bog je Josipa mogao izbaviti iz zatvora nakon godinu dana. Umjesto toga Josip je bio u tamnici 10 godina prije nego je oslobđen.

Bog je Abrahamu mogao darovati sina dok je još bio mlad. Umjesto toga Abraham je čekao  do svoje 100.godine

Bog je mogao puno ranije pomoći i uslišati sve njihove molitve, ali nije. Umjesto toga, svi su čekali.

I mi smo često u situacijama kad je jedino što možemo čekati.  On je taj koji stavlja želje u naša srca da mu služimo kao supruge, zaposlene žene, studentice, ali opet  čekamo njegovo DA kako bi ispunile naš poziv.

Možda smo zaglavile na našem putu, ne znamo kojim smjerom ići dalje i sada već pomalo umorne čekamo na Njegove odgovore. Sigurna sam da postoji molitva tvog srca koju izgovaraš godinama, zbog koje ti i oči zasuze i pomalo gubiš nadu, vjeru…

Mojsije je bio u pustiniji 40 godina, Josip u zatvoru 10 godina, Abraham je postao otac u 100-oj, a David je prije dolaska na prijestolje proveo 15 godina u bježeći i skrivajući se.

Možda si i ti upravo sada u ovoj situaciji zbog istog razloga kao i oni; kako bi ojačala svoju vjeru i kako bi se oslonila na Njega. U teškim trenucima tvog života kad  ne vidiš više ni tračak svijetla, On čeka na tebe da mu vjeruješ. U trenucima kad si usamljena i kad se osjećaš prazno, On čeka na tebe i tvoju želju za Njim. U trenucima kad ti se čini da stojiš na mjestu i radiš stvari za koje misliš da su nevažne, On čeka na tebe da mu vjeruješ i strpljivo služiš.

Što danas čekaš? Za koju želju misliš da je toliko nestvarna da nema šanse da će se ikada ostvariti?

Koju molitvu stalno moliš, a čini ti se ne dopire do Božjih ušiju?

Nemoj si dozvoliti nedostatak vjere u bolje sutra samo zato što je sada vrijeme čekanja. Umjesto toga, dopusti sebi izgraditi svoju vjeru koja će dati još veću nadu u ono što Bog sprema za tebe.

U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek` bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj! Ps 27,14

Napisale: T.C./M.J.

VRIJEME = INVESTICIJA

 

Dani prolaze, tvoj život ide u određenom smjeru, postavila si ciljeve i sve što radiš usmjereno je k ostvarenju tih ciljeva. A što je to za što živiš? U što ulažeš svoj život, svoje vrijeme, talente? Koji je cilj tvog života?

Znam, ovo su vrlo direktna i pomalo „teška“ pitanja. Ali netko ti ih mora postaviti. Možda sad misliš pa i ne znam koji je cilj mog života, još nisam sigurna. Ja te uvjeravam da znaš. Evo i testa prema koje ćeš naći odgovor na to pitanje. Vrati se mislima na početak običnog dana – što radiš, čime se baviš, što okupira tvoje vrijeme, gdje daješ sebe? Svakog dana se budiš i nečim se baviš – možda ideš trenirati, ili ideš na posao. Imaš cilj – izgubiti na težini, zaraditi novac… A sve to radiš u okviru jednog sveopćeg cilja. Da bi to ostvarila potrebno ti je vrijeme. Bez njega nemaš ništa. Danas ti želim posvjestiti koliko je ono dragocjeno i koliko je bitno da svoje vrijeme dobro ulažeš.

coins-currency-investment-insurance-128867-large

Ponekad vrijeme koje imamo vrlo olako shvaćamo. Budimo se i trošimo ga kao da je naše. Ne znam jesi li znala, ali vrijeme je DAR. Svakog jutra se budiš i na svom životnom računu dobiješ 1440 minuta. Svakog dana! Te minute nisu tvoje, DAROVANE su ti! Nisi ih zaslužila. Ali mi ih gledamo kao naše vlasništvo. I obzirom da su naše vlasništvo imamo pravo raditi s njima što god želimo. Što se događa? To vrijeme koristimo na loš način ili ga uopće ne koristimo. Često kažemo „nisam stigla jer nisam imala vremena…“ Je li to zaista uvijek tako? Koliko vremena dnevno provodimo na scrollanju po društvenim mrežama? Gledanju samo jedne epizode serije koje se pretvori u gledanje jedne sezone? Ne pišem ovo kako bih te optužila ili izazvala grižnju savjesti. Ne, od loših investicija vremena nitko nije izuzet. Ali mislim da je vrijeme da si posvjestimo kako je svaki trenutak dar. Ono što ja jesam i što imam je jedinstveno. Stvorena sam s jednom posebnom svrhom koju samo ja mogu ispuniti. Zato sam dobila vrijeme. Ali ako ne koristim taj dar, ako ne koristim svoje talente za tu svrhu već za neke druge ciljeve, promašila sam. Nitko drugi na ovom svijetu nije kao ja. Ono što ja mogu darovati drugima jedinstveno je. Svakog jutra imaš priliku primiti dar vremena i iskoristiti taj dar. Možeš ga iskoristiti glupo ili mudro. Mi smo ti koji odlučujemo u što ćemo uložiti svoje vrijeme, tko će dobiti prednost, što je važno a što ne. Živjeti tako da  svakodnevno mudro koristiš svojih 1440 minuta odluka  je koju ti donosiš! Vrijeme na tvom životnu računu ti raspoređuješ – koja je tvoja investicija?

Ostavljam te da razmisliš o svojim odgovorima, a kao malu pomoć ovog mjeseca donosim ti upute za stjecanje vještina o upravljanju vremenom. Postavi ih na zaslon svog mobitela ili ih jednostavno isprintaj kako bi te svakodnevno podsjećale na dragocjenost dara vremena.

1

Autorica: M.J.

Radost propuštenih prilika

Danas želim pričati s tobom o strahu zaborava od strane prijatelja, pritisku koji nam stvaraju društvene mreže, o propuštenim prilikama i njihovoj dobroj strani. Želim ti pričati o onim trenucima kad hodaš ulicom, voziš se u busu ili jednostavno imaš vremena za sebe, ali te strah ostati nasamo sa svojim mislima, sa svojim tjeskobama, stoga panično tražiš mobitel i odlaziš u svijet koji često nije realan, a stvara veliku ovisnost. Pa krenimo u ovu našu priču i otkrijmo zajedno radost propuštenih prilika!

Vjerojatno si čula za izraz „YOLO“, ako nisi čula u američkim serijama, onda si ga možda vidjela kao natpis na majicama. Do nedavno se nisam previše bavila značenjem tog izraza sve dok ga jedna moja poznanica nije upotrijebila pa sam ju zamolila da mi objasni što on ustvari znači. YOLO je skraćenica za „you only live once“ ili u prijevodu „samo jednom se živi“. Što nam taj izraz govori- trebaš iskoristiti baš svaku priliku koju ti život nudi, jer ako ju ne iskoristiš poslije će ti biti žao. Tjera li i tebe ovakva pomisao na strah? Bojiš li se da su iza tebe propuštene prilike?

Uz izraz YOLO postoje i mnogi drugi vezani uz životne prilike i propuštanje istih. Tako sam u jednom članku došla i do riječi „FOMO“ (Fear of missing out), u mom slobodnom prijevodu to bi bio strah od propuštanja ili društvenih događaja ili nekih informacija na društevnim mrežama. Uglavnom, imaš osjećaj da se drugi zabavljaju bez tebe.

fashion-person-woman-hand.jpg
credit: pexels.com

U današnjem vremenu  kada pametni telefoni u našem životu imaju značajnu ulogu, jako je teško ne biti ovisan o njima.  Stalno moramo biti u toku sa svime što se događa oko nas. No što nas zapravo tjera na takvo ovisno ponašanje? Prava potreba ili pak strah? YOLO i FOMO efekti stvaraju se upravo preko ove ovisnosti. Stalna događanja na društvenim mrežama, brojne objave, fotografije, eventi, podsjećaju nas svake sekunde da ako naš život nije poput onog na društvenim mrežama, propuštamo prilike i ne živimo dovoljno dobro.

Ponekad mi se čini da što sam više na mobitelu, potreba za tim uređajem još je veća. Što više šaljem poruke drugima, kao da se javlja još veća želja za dopisivanjem. Dogodi li se da primim poruku, osjećam veliku nervozu ako na poruku ne odgovorim odmah. Ponekad se čak i ispričavam što nisam odgovorila na poruku u kratkom vremenu, a realno to se od mene nije ni tražilo. U meni se jednostavno javlja osjećaj da moram biti stalno dostupna, a to onda nesvjesno očekujem i od drugih.

Evo par ideja  kako da sama sebi pomogneš što manje vremena provesti na mobitelu:

  1. Bilježi vrijeme koje dnevno provedeš gledajući u mobitel – vrijeme koje imaš u danu nije tvoje, ono ti je darovano. Tratiš li taj dar?
  2. Ako imaš aplikacije društvenih mreža –izbriši ih. Ako ćeš se morati ulogirati u njih preko internet tražilice dogodit će se da si svjesnija svojeg postupka. Malo je kompliciraniji postupak od samo jednog klika na aplikaciju. Isprobano, djeluje 🙂
  3. Umjesto da se stalno čuješ s prijateljima ili obitelji putem mobitela, radije to vrijeme odvoji za njih i družite se u četiri oka. Direktnom komunikacijom doći ćeš do srži svake teme, biti ćeš koncentrirana i posvećena u potpunosti svom sugovorniku. Osim toga, neke lijepe vijesti puno je bolje ispričati uživo, jer  svoju sreću fizički s nekim dijeliš.
  4. Svakako izbjegavaj čitanje mobitela prije spavanja –  prema nekim istraživanjima svijetlost mobitela spriječava izlučivanje melatonina, hormona koji našem tijelu govori da je vrijeme za spavanje.

Danas je pravi trenutak da svaka od nas prestane svoj život podređivati informaciji kao glavnom „idolu“ u današnjoj civilizaciji. Ne moraš pročitati baš svaki članak na koji naletiš, ne možeš vidjeti baš svaku sliku koju tvoji prijatelji objave. Nekad ne možeš niti otići na svako druženje na koje si pozvana. U redu je biti svjesna da se nekad, tebi dragi ljudi, zabavljaju bez tebe. Takvi trenuci trebali bi nas i usrećiti jer naša sreća ne bi trebala ovisiti o drugima, ali s druge strane tuđu sreću treba znati podijeliti i kad nisi u srži događanja. Život je prepun izbora. Svaki izbor zahtijeva od nas da donesemo odluku. I kad se odlučiš što ne želiš raditi, odlučila si što želiš!

Pretpostavljam da se sada u tebi javlja strah da će te drugi zaboraviti ako se ovako budeš ponašala. Jedan od naših najvećih strahova je taj da budemo zaboravljene, želimo da nas drugi pamte i da smo uključene u njihove živote.  Možda je upravo taj strah glavna motivacija radi koje toliko težimo interakciji s drugima. Jesmo li aktivni na društvenim mrežama kako nas drugi ne bi zaboravili?

Nikad nemoj zaboraviti da strah ne dolazi od Boga. Strah će upravljati tobom i zbog straha će se u tebi javiti osjećaj da nešto moraš učiniti!  Suprotnost strahu je Ljubav- Ljubav te inspirira da činiš dobro i uvijek ti dopušta da budeš ono što JESI. Ljubav nikad ne zaboravlja.

„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.” (2Tim 1,7)

Autorice: T.C. / M.J.

RADNI DAN

Jesi li se ikada zapitala kako  obavljaš svoj posao? Je li tvoj rad nešto usputno, nešto što odrađuješ jer moraš? Kada dođeš na svoj posao, fakultet ili u školu, kakve vrijednosti dijeliš obzirom na kulturu rada? Kakvo ozračje stvaraš svojim riječima, stavovima, izrazom lica?

Rijetko čujem od svojih prijatelja kako im je super na poslu, rijetko slušam o odličnoj plaći i dobrim šefovima… Dok su ove teme dio svakodnevnih novinskih članaka, pitam se može li naš odnos prema radu biti uvjetovan isključivo vanjskim čimbenicima? Ako imam lošeg učitelja u školi znači li to da ću odustati od škole?

Da se razumijemo, gore spomenuti vanjski čimbenici su bitni, ne želim negirati njihovu ulogu u motivaciji za rad. Ali ovo je realna situacija – učitelji u školi ne će uvijek biti najbolji, fakultet nam ne će uvijek dati ono što nam zaista treba, profesori će biti nepravedni, plaće ne će odgovarati uloženom radu, šefovi će iskorištavati radnu snagu i ne će znati motivirati svoje djelatnike, država će biti u raspadu… Ovako napismeno, situacija ne zvuči bajkovito. Ali ona je naša realnost.

work-inprogress

Što ti činiš? Odlaziš li na faks ili u školu s ciljem da daš sve od sebe i uložiš sve što imaš u sebi, ili jedva čekaš ogovarati profesore, okriviti ih za svoje neuspjehe? Jesi li ujutro namrgođen na svome poslu jer si doživio nepravdu i jer situacija nije idealna? Okrećeš li teme razgovara na ono pozitivno što postoji oko tebe ili uzdižeš crnu kroniku? Učiš li, istražuješ li materijale koji su ti potrebni za studij ili krivnju prebacuješ na loše profesore? Daješ li na poslu sebe u potpunosti ili surfaš, kupuješ i piješ malo previše kava dnevno?

Svaki rad ima vrijednost. Ne daje ju tvoj poslodavac, već ti. Ti si ta koja stvara kulturu rada!- svojim osmjehom, svojim kvalitetnim radom, predanošću i ljubavlju koju si u njega uložila.Svojim odnsom prema radu ne samo da mijenjaš druge,već izgrađuješ sebe. Kao motivaciju ostavljam ti video koji donosi priči o vrijednosti rada  i kulturi koju stvaramo bez obzira kakav je naš posao.

Izazovi samu sebe i od danas na svom radnom mjestu stvaraj kulturu rada!

ČEKATI ILI ŽIVJETI?

U srcu današnjeg čovjeka kao glavna misao vodilja stoji ideja da ćemo biti sretniji onda kada… položimo ispite, riješimo probleme, nađemo bolji posao, pronađemo srodnu dušu, kupimo bolju odjeću…Tako počinju nabrajanja i tako se gomilaju problemi.  O čemu je zapravo riječ? Nalazimo li ovdje nadu u bolje sutra ili nestrpljivu i nezdravu bojazan da ne možemo okusiti sreću dok se svemir i sve u njemu ne pomakne malo lijevo ili desno ? Vrši li okolina pritisak na nas ili mi shvaćamo da imamo utjecaj na nju?

Na postavljena pitanja,  možda ćemo odgovor naći dalje u tekstu.

8f33f9bd52b8a1c628e2574e99952e85

Na početku, čini mi se bitno razjasniti neke osobne dileme. Razmišljajući o tome kako se svaka od nas, koja sada ovo čita, nalazi u drugačijoj životnoj situaciji, okolini i potrebi, želim naglasiti kako mi nije cilj poručiti vam da poteškoća nema i da na njih nikad ne ćete naići. Niti je poanta pokazati kako ćemo biti sretniji čim se riješimo ili na bilo koji način izvučemo iz situacije koja nam ometa san i cjelokupno funkcioniranje  ( težak ispit, grozni kolege na poslu, nesređeni odnos s voljenom osobom..). Bitno je odmah na početku STATI. Stati sa analizama i usporedbama mene i tebe, tebe i nje, mene i nje… Svatko ima svojih dilema, problema i patnji. Realno gledajući, može se zaključiti kako je nekome ipak malo teže. Ali o tome sada nije riječ. To je tema koja zaslužuje svoj poseban prostor. (možda u nekom drugom članku).

Recimo da ćemo krenuti od one stepenice nezadovoljstva na kojoj se nalazi svaka od nas. Tu si gdje jesi, ok. Idemo sada vidjeti što te to ometa da dosegneš svoj vrhunac i daš najbolje od sebe. Da to najbolje daruješ  sebi i drugima. Jer da bi druge učinila sretnima, ti sama moraš biti sretna.

Dakle ti, koja sada stojiš na jednoj stepenici svoga života, zasigurno imaš neke ciljeve. I dobro je da ih imaš. Ciljevi su izvrsni putokazi na temelju kojih možemo poprilično jasno vidjeti koliko se brzo krećemo.  Ciljevi mogu biti i ne moraju biti blizu; neki su lakše ostvariti, dok neki imaju mnoštvo podciljeva kako bismo do tog jednog stigli.

Ciljevi znaju imati jedan mračni trik kojim nas unesrećuju. Mislimo da ćemo njihovim ispunjenjem postati sretniji i kako će to stanje biti konačno i definitivno.

Ali dobro je – jednom davno – rekao naš Petar Preradović:

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,

Zadovoljno nikad posve nije.

Čim željenog cilja se dovreba,

Opet iz njeg sto mu želja klije.

Djevojko, misliš li da se nakon ostvarenja cilja neće pojaviti  neki novi? Izazovniji, zahtjevniji, lakši i teži?  Ako sada ne znaš da je odgovor na prethodno pitanje ogromno da, vrijeme je da to prihvatiš.

Silna su pitanja o tome što nam onemogućava da sretno koračamo zemljom. Jedan od odgovora je zasigurno lažno vjerovanje koje smo nametnuli sami sebi – nema sreće dok se ne ostvari ono o čemu sanjam.

Olakšavajuća je spoznaja da je život u jednoj mjeri nepredvidivo nagomilavanje različitih događaja u našem životu. Znajući to, i još važnije prihvaćajući to, moguće je malo se  opustiti.

Ali što znači izraz opustiti se? Hodati kako vjetar puše? Ne, nije tako. Pokušavam pokazati kako je nužno da se ne držimo grčevito za svoje planove i ciljeve, jer ponekad je potrebno dopustiti sebi da imamo i neostvareni cilj. Možda smo došle do polovice ostvarenja nekog cilja i onda ga pustile,  nije važno zbog čega. Uvjet naše sreće nije nizanje ostvarenih ciljeva i stavljanje kvačice pokraj to – do liste. Možda svi ti uspjesi u nama izazovu oholost, bijedu i usamljenost. Dopusti da te život iznenadi i daruje ti komadić sreće.

Mi žene znamo biti strašno samokritične. Za prijateljicu ćemo uvijek  lako naći opravdanja, ali za sebe ne. Mogle bismo koji od savjeta primijeniti na sebe, na trenutnu lošu situaciju na faksu, poslu,  u obitelji, vezi, prijateljstvu…

Može biti da nijedan od dosadašnjih ciljeva nisi ostvarila. Ako je tako, promijeni strategiju. Nije potrebno imati 10 ciljeva za sljedeća dva mjeseca, pogotovo ako do sada nisi ostvarila ništa od onoga što si naumila. Izaberi jedan, maksimalno dva, i radi na tome da dođeš baš do tog cilja. I tada nastavi dalje. Radi, ali  nauči i zastati, pogledaj oko sebe. Život ti pruža mnogo prilika, ali pitanje je imaš li strpljenja za pravi trenutak ostvarenja tvojih snova? Ostvarenje tvojih snova ne mora se dogoditi sad ili odmah, neka bude once upon a time

I dobro zapamti, dopusti sebi da unatoč porazu u jednoj bitci, možeš nastaviti ratovati.

Autor: Anamarija Parić

Photo credit:Quentin de Briey

Kako razgovaramo kad razgovaramo?

c6aff1c3f11a6d2fa0b4124c48d52166

“…ljudi žele da drugi o nama misle što je najbolje moguće jer ljudi nisu ponosni na svoju posebnost.”

Razgovor je stvarnost koja se ne tiče samo profesionalnih komunikologa današnjeg vremena. O razgovoru kao sredstvu komunikacije razmatrali su mislioci iz prošlih vremena, što bi moglo biti od interesa za one koji  žele vidjeti razmišljanja prijašnjih generacija o temi koja je uvijek živa.

Nekoga bi moglo iznenaditi stajalište Martina Bubera koji naglašava razmjer između razgovora i stvarnog kontakta s drugom osobom. Zar današnje vrijeme ne oslikava stvarnost njegove izjave?

Osobno, takav me stav uopće ne uznemiruje. Naime, knjiška definicija komunikacije govori da ona predstavlja istinsko razumijevanje među ljudima, stoga potiče na razmatranje da se odnos komunikacije ostvaruje jedino putem dijaloga koji predstavlja susret osoba. Koliko smo puta otišli sjesti s nekim oči u oči, ali bez želje da čujemo što osoba želi podijeliti s nama? Događa se često da imamo namjeru ispucati svu lošu energiju iz sebe i čini nam se da je najlakši način za to izreći sve što nas smeta nekome u lice. Ali, ne zaboravljamo li tako da to lice ima svoje probleme, svoje čežnje i ideale? Gušimo li drugu osobu pričom o sebi? Ne bismo li malo češće trebali promisliti kako možda lice ispred nas želi također govoriti, a ne samo slušati nas?

 ,,Nije dovoljno samo govoriti, već treba uz to i misliti” riječi su filozofa Bacona koji ističe kako je za kvalitetan razgovor nužna međusobna obzirnost i uvažavanje sugovornika tijekom razgovora. Ne želim reći kako je nepotrebno o svojim dilemama pričati s drugima, samo vas sve želim potaknuti da razmislite kako bismo mogli dati više pažnje onoj osobi koja nas sluša.

Postoje i razgovori u kojima smo mi ti koji pričaju o svojim osobnim dostignućima, pozicijama ili dojmovima, što često ostavlja dojam da želimo privući pažnju drugoga. Većina ljudi želi sebe prezentirati sugovorniku u dobrom svijetlu, bez  mana, nedostataka i poteškoća. Pitanje zašto je tomu tako, zanima ne samo psihologe, nego i ljude najrazličitijih zanimanja od pamtivijeka. Zašto priznati da nešto ne mogu/ne znam, ako mogu slagati i u očima drugih ispasti velik? Ovdje bi nam u traženju odgovora mogle biti od pomoći misli  Friedricha Nietzschea, najutjecajnijeg mislioca 19. stoljeća. On navodi kako ljudi ne žele da nas drugi upoznaju kakvi jesmo, već kako ljudi žele da drugi o nama misle što je najbolje moguće jer ljudi nisu ponosni na svoju posebnost.

Osobno smatram  da ima velike istine u njegovim riječima. Kada bi ljudi shvatili da je u redu reći  ne znam ili nisam siguran, a da pritom njihova vrijednost kao osobe, dostojanstvo i integritet ne padaju, dapače dobivaju na važnosti, možda bi smogli hrabrosti pred licem drugoga istaknuti potonje. Kada bi ljudi shvaćali da imaju pravo  ne znati apsolutno sve, tada ne bi bili laž i dvoličnost, koji se, kako ističe Pascal, skrivaju  i prerušavaju pred sobom samima.  Ako čovjek nije načisto sam sa sobom, svojim mislima, ako u svojoj nutrini pomno i smireno u sebi  ne razmisli i odvagne, teško će mir imati. A ako nemaš mir u sebi, ne možeš ni drugima donijeti mir.

 Sve dok čovjek trči za pažnjom drugih, dok se mukom muči maštajući što će drugi o njemu misliti, kako će interpretirati njegove riječi/misli i djelovanja, nemoguće je posjedovati mir. Ako osoba nije razriješila u sebi svoju esenciju, velika je vjerojatnost da će svoju životnu vrijednost kao osobe tražiti kroz priznanje i potvrdu drugih. I zastrašujuća je pomisao da će naići na osobu koja je neće znati saslušati i utješiti.

Način na koji s drugima razgovaramo bitniji je od onoga što kažemo, dominantna je misao Kierkegaardovih djela. Sukladno je to i mislima Marka Aurelija koji pak navodi kako je potrebno ,,što je moguće više biti u duši onoga koji govori” . Razgovor stoga podrazumijeva puno više od puke izloženosti govoru druge osobe. Razgovor predstavlja odnos koji je moguće uspostaviti jedino svojevoljno i rukovodeći se time da ga uvijek čine dvije ili više osoba sasvim svojevoljno i koje zastupaju aktivnu ulogu u tom odnosu. Potonje podrazumijeva da nema prilike za upoznati drugog ako se ne uspostavi aktivan dijalog.

Smatram prikladnim završiti ovaj osvrt Plutarhovim razmišljanjima. On upozorava na svrhu razgovora. Naime, postavlja se pitanje zašto izgovarati riječi, ako one nisu korisne za onoga koji govori niti nužne za onoga koji sluša. Mogli bismo još dugo razmatrati ovo pitanje i odgovore, ali smatram dovoljnim gore iznesene teze. Ako smo uočili samo jedan mali detalj koji bismo mogli okrenuti na bolje prilikom razgovora s drugim, onda je svrha ovog članka ispunjena.

Autorica: Anamarija Parić

Photo credit: https://noiretblancunstyle.blogspot.hr/

 

Vrijeme za mene

Ljetni praznici su nekima od nas već pokucali na vrata, neke od nas će imati radno ljeto i malo vremena za odmor. Vrijeme za sebe možda je lakše pronaći u ovom periodu nego tijekom godine. Zato vas želimo nadahnuti da kroz ove ljetne mjesece usvojite zdravu naviku koja se sastoji u odvajanju vremena za sebe. Vjerujem da se i tebi dogodilo da si se našla u vrtlogu obaveza i u jednom trenutku pomislila kako više ne možeš izdržati, kako je ovaj životni tempo prebrz za tebe. Žuriš cijeli dan, nastojiš staviti što više kvačica na svoju listu obaveza.

d7f01044bd53163c2ac0858d20f40baf

U školi smo vlastiti uspjeh mjerili ocjenama u imeniku, a zrelijim godinama uspjeh mjerimo produktivnošću na poslu. Dok radimo stvari koje volimo u nama se javlja osjećaj krivnje zato jer u njima jednostavno uživamo, a nemaju nikakvog konkretnog doprinosa  na naše ocjene ili na stanje bankovnog računa.  U želji da budemo što produktivnije, zaboravimo živjeti život. Toliko nas obuzme životna borba da budemo što produktivnije, uspješnije, bolje na fakultetu/poslu/u obitelji da „izgorimo“ tako brzo, a da nismo ni svjesne toga.  Drugim riječima živi da bi radila, a ne radi da bi živjela. Kao posljedicu toga imamo malo vremena koje možemo posvetiti drugima  i zato se želimo što više družiti sa prijateljicama, obitelji, kolegama…. Ipak, nekad se dogodi da želimo biti same i nemamo baš volje za izlaskom.

Pod „slobodnim vremenom za sebe“   ne misli se na izbjegavanje obaveza, ispunjavanje obećanja da ćemo pomoći drugima i zanemarivanje drugih. Uživanje u vremenu za sebe ne znači biti sama sebi centar svijeta ili sama sebi dovoljna, zaboraviti na obaveze koje imamo i na potrebe ljudi oko nas. Pronaći vrijeme za sebe, znači raditi redovito nešto što nas veseli- čitanje, šetnja, trčanje.

TREBAMO BITI ZDRAVE IZNUTRA KAKO BI BILE ZDRAVE PREMA DRUGIMA

Često mislimo da onima oko nas pružamo više ako vlastite potrebe prilagođavamo drugima Ali događa se upravo suprotno. Što više zanemarujemo vlastite potrebe (misli se na stvarne, iskrene potrebe, a ne nedostatak kave 😉 ), manje se dajemo drugima jer smo iscrpljene i očekujemo od drugih da popune tu prazninu. Darovi koje želimo dati drugima postaju nam teret.  Ako čekaš da se udaš ili da ti karijera dođe do određene točke kako bi živila punim plućima, STANI! Prestani čekati i počni živjeti.  Najbolja stvar koju možeš napraviti za svoje sadašnje i buduće veze je suočiti se s unutarnjim ranama i dopustiti Kristu da ih izliječi, zatim svoju energiju i talente uložiti u mogućnosti koje se upravo sada nalaze ispred tebe.

TIŠINA JE DOBRA

Nemoj izbjegavati vožnju autom s ugašenim radijem, odlazak u šetnju ili praznu klupu u kapelici kako bi bila nasamo sa svojim mislima. Tišina nam nekad unosi nemir jer nam je strana u odnosu na aktivan i bučan svijet u kojem živimo. Prisiljava nas da budemo iskrene prema sebi i prema onome što osjećamo. Ali iskrenost je „ključ“ prema pozitivnoj promjeni i dolazi s podsjetnikom da naše tihe misli čuje netko veći od nas. On nema samo kontrolu nad ishodom, već budi čežnje u našem srcu. To bi nam trebalo donijeti mir.

PONEKAD JE NAJBOLJI PLAN NE IMATI PLAN

Nemaš ništa zapisano u svom rokovniku za večeras? Umjesto da pomahnitalo šalješ poruke prijateljima kako bi ispunila tu prazninu, uzmi vrijeme za sebe i radi nešto što te opušta i što voliš. Pročitaj knjigu, sviraj gitaru, nabavi pribor za crtanje i crtaj ili napiši nekome pismo. Takvi dani će te napuniti za one noći koje ćeš provesti vani u društvu.

JUST DO IT

Uvijek si htjela volontirati ali ne znaš nikoga tko to radi? Želiš se upisati u teretanu, ali nisi još našla vremena za to? Evo savjeta. JUST DO IT. Nitko nam ne garantira slijedeći dan ili čak slijedeći trenutak, i nikad ne znaš koga možeš upoznati npr.na tečaju jezika, možda baš nekoga tko voli sladoled od čokolade poput tebe. Sve to čini s entuzijazmom i strasti. I usred svih tih iskustava naučit ćeš puno o sebi, svojim željama, snagama i slabostima; upoznat ćeš ljude s različitim iskustvima i naučit ćeš kada se trebaš davati, a kada napravit korak unatrag i primati.

Tvoj život ne mora biti u savršenom redu kad ulaziš u vezu, ali odnos koji imaš prema sebi i prema Bogu će ti dozvoliti da nekog voliš u slobodi i spremna za žrtvu. Ovim člankom te želimo potaknuti da uzmeš vrijeme za sebe i da se pri tome ne osjećaš loše niti misliš da si sebična.   Takvom odlukom ništa ne propuštaš niti gubiš, već dobivaš unutarnji mir i zadovoljstvo koji će se odraziti na tvoje odnose s drugima.

Autorica: T.C.

 

Spasi se od bespomoćnosti

Prije mnogo godina dok sam još bio u školi čitao sam malenom slonu iz divljine kojeg su dresirali da nauči biti miran u zatočeništvu. Treneri bi tako zavezali uže slonu oko vrata i zatim ga privezali na stup koji je bio zakopan u zemlju. Maleni slon  se na početku naprezao i trudio iščupati stup, ali obzirom da je bio preslab nije uspjevao ni pomaknuti stup niti iščupati uže. Stoga kada je odrastao više nije ni pokušavao pomaknuti stup  i otrgnuti uže iako je sa snagom velikog, odraslog slona to vrlo lako mogao učiniti. No obzirom da je kao mali naučio da bez obzira što učinio ostaje zatočen, odrastao slon više se nije trudio. Naučio je biti bespomoćan.

Puno puta srećem ljude s tim istim mentalitetom –zbog situacija u kojima se nalaze, zbog lošeg iskustva prošlosti ili pak jer su puno puta pokušavali nešto učiniti ali promjena nije dolazila. Stoga su zaključili da bez obzira što učinili zauvijek ostaju žrtve, zauvijek će imati osjećaj bespomoćnosti u situaciji u kojoj se nalaze. Zauzeli su stav: „Što god učinio, ništa se neće promijeniti.“ Tako su se naučili biti bespomoćni. Takvi ljudi često imaju pesimističan pogled na svijet. Pogled je to koji uključuje tri značajke: trajan je, osoban i prožima sve oko nas. Trajan, jer stvari se nikad neće promijeniti; osoban jer sam ja kriv za sve i sve prožima, jer što god da taknem ili učinim pretvara se u katastrofu. Sada vjerojatno mislite da je pravo rješenje optimističan pogled na svijet. No nije tako. Što bi uključivale njegove značajke? Trajan – sve će se promijeniti, sve će biti bolje. To nije istina. Osoban – ništa nije moja krivnja. Ni to nije istina.  Sve prožima – što god dotaknem pretvara se u zlato. To nije točno. Između ta dva pogleda nalazi se realnost. Sada je takva situacija, no ne mora značiti da će trajati zauvijek.  Promjena je moguća, može biti bolje nego što jest. Ponekad jesam kriv, ali ne uvijek i ne u potpunosti. Preuzimam odgovornost za ono za što sam kriv.  Neke situacije su izašle na loše, a neke su ispale jako dobro. To je bit realnog pogleda na svijet – možda ne mogu učiniti sve ali to ne znači da ne mogu učiniti ništa. To što postoje neke stvari koje ne mogu učiniti ne znači da sam potpuno bespomoćan. Samo zato što nemam sve čemu sam se nadao, ne znači da nemam za što biti zahvalan. Samo zato što je moja sadašnja situacija iznimno bolna ne znači da će takva zauvijek i ostati.

1

Doktor David Rabin umro je 1984. od ALS-a, Lou Gehrigove bolesti u pedesetoj godini. Dijagnosticirana mu je kad je imao 45 godina. Kao doktor znao je točno što će mu se dogoditi. Bolest je bila vrlo progresivna – prvo nije mogao hodati, zatim nije mogao koristit niti gornji dio tijela, odumrli su mu svi mišići, da bi došao do trenutka kada više skoro nije mogao ni govoriti. Njegov kolega mu je iznio ideju o kompjuterskom programu preko kojeg možeš govoriti ako imaš barem jednu grupu mišića koja nije odumrla. Tako je on nabavio taj program i jedino što je mogao kontrolirati nisu bile ni ruke ni noge, već jedna obrva. Izgubio je svoju  liječničku praksu, više nije mogao ići u bolnicu, jedva je komunicirao svojim ustima. Mogao je reći „ne mogu učinit sve što želim stoga ne mogu ništa.“ Ali sa jednom obrvom i svojim mozgom mogao je komunicirati sa svojim prijateljima, obitelji, mogao se šaliti te je čak imao savjetodavnu praksu za studente medicine. U posljednje 4 godine svoga života napisao je priručnik o endokrinologiji. Dr. Rabin je vrlo lako mogao reći – ovo je trajno, osobno i prožima svaki aspekt mog života, bespomoćan sam nad ovom situacijom i odustajem. Imao je apsolutno pravo na to, ali bio je realan. Ne optimističan, već realan. Možda ne mogu učiniti sve,ali to ne znači da ne mogu učiniti ništa. Samo zato što nemam sve čemu sam se nadao, ne znači da nemam za što biti zahvalan.

Susrećem mnoge ljude koji su u boli i patnji koja  je stvarna, bore se sa situacijama koje ih nadilaze. Govore kako su učinili sve i pokušali promijeniti svoje stanje ali jedino što su zadobili je bespomoćnost. Ipak ja te uvjeravam da u takvim situacijama možeš zadobiti  moć i slobodu.

Poslanica Rimljanima kaže: „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru,nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.“ Ovaj stih bio je instrument obraćenja sv. Augustina. On sam se osjetio bespomoćnim pred nutarnjim napastima, vlastitom grešnosti i borbi protiv grijeha. Pročitavši ovaj stih shvatio je da ne mora hodati u tami. Krist je taj koji mu daje svjetlo i milost. I ti možeš hodati u svjetlu pa čak i dok te boli, i dok ti nanose nepravdu i kad se sve čini besmisleno. Ne moraš biti žrtva svoje situacije ili sebe samog. Kada je to shvatio, Augustin je zadobio moć, snagu i naučio je što znači hodati u slobodi. Ako se i  ti danas nalaziš u svijetu bespomoćnosti jer ne možeš učinit baš sve što želiš ili jer osjećaš da si zaglavio i nema pomaka, pozivam te: iako ne možeš učinit sve što želiš, postoji nešto što možeš; iako nemaš ono čemu si se nadao imaš nešto na čemu možeš biti zahvalan; iako se ne možeš kretati kao što si navikao , ipak se možeš pomaknuti, pa makar samo s jednom obrvom!

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=4frjAyabpmc

Prevela: M.J.