Što zaboravljamo dok se borimo?

Večer je topla,  miris ljeta ulazi kroz prozore moje sobe i u misli mi dolaze sjećanja…Ne o ljetnim danima, već životnim fazama. Pred sobom vidim čovjeka – vidim njegovu nevinost i ovisnost o drugima dok je još dijete, zatim njegovu želju da odraste, vrijeme školovanja i promjena, vrijeme socijalizacije i otkrivanja prijateljstava, vrijeme u kojem se pokušava uklopiti i postati „netko“… Svaka faza čovjekovog života izazovna je i u svakoj čovjek se mijenja. Ono malo dijete iz prve faze kojemu je najveća želja bila da sve može sam pretvorilo se u odraslu djevojku, ženu koja ima neke nove ciljeve, neke nove želje i borbe.

pexels-photo-185933
“Voliš li život? Onda nemoj tratiti vrijeme jer je život sastavljen od vremena.” B.  Franklin

 

Ali nekako mi se čini da unatoč svim našim fazama uvijek zaboravimo na jednu tako bitnu stvar. Živjeti! Možda se sada  boriš sa sobom, s ispitima, brakom, samoćom, poslom, pronalaskom sebe… Različite smo pa su tako i naše borbe različite – niti jedna nije manje vrijedna, manje teška. Borba je dobra jer donosi bolju tebe, donosi promjenu u tvom životu. Mala tajna –  borba nikada ne prestaje. Nakon jedne dolazi druga. Dok se borimo imamo samo jednu želju – da ta borba završi. I kao da ćemo prodisati tek kada dođe njezin kraj. Istina je da će nam biti lakše kada dođemo do nekog cilja, ali to ne znači da ne možemo živjeti dok ona traje. Tajna radosnog i ispunjenog života nije u tvojim pobjedama već u životu dok borba traje. Kako živjeti?

  1. Tišina – iako je oko tebe i u tebi kaos pronađi u danu trenutke tišine. Uzmi bilježnicu, sjajnu ili šarenu, nije bitno, ali neka to bude bilježnica u kojoj ćeš tišinu pretočiti u riječi.
  2. Zahvalnost – dok se borimo težimo samo teškim trenucima i negativiziramo sve oko sebe. Pokušaj u borbi biti zahvalna. Zapiši sve trenutke pojedinog dana za koje možeš biti zahvalna. I pritom ne mislim samo na vodu, hranu, prijateljstva… Zahvalna budi jer nisi odustala kada je bilo teško; jer si se smijala kada si htjela plakati; jer si ustala iz kreveta i otišla na posao iako si se osjećala kao da je borba prevelika i nadilazi tvoje snage.
  3. Oslonac – nikada nemoj u borbi biti sama. Mi žene imamo ideju da uvijek moramo blistati i da nitko ne treba znati za naše teške trenutke. Sama ne možeš do pobjede. Dok svoje borbe dijeliš ponovno rasteš – tvoja otvorenost čini te snažnijom jer si bila dovoljno hrabra s nekim podijeliti svoje slabosti i priznati svoje teškoće.

 Ja ti čestitam na snazi koju si imala u svim dosadašnjim bitkama  i na osobi kojom si postala zahvaljujući njima!

Živi i bori se!

 

Ne moraš biti savršena

Kada slikar stvara svoje umjetničko djelo kreće od bijelog platna; pisac jednako tako, od bijelog papira… Divimo se toj bjelini i uzdižemo ju kao ideal života. Savršenstvo. No nije li precijenjeno? Da slikar nikada ne „zaprlja“ bijelo platno, bi li ikada nastalo umjetničko djelo? Bi li se divili van Goghovim djelima ili Da Vincijevoj  „Mona LIsi“? Bi li glumci uživali u izvedbama „Romea i Julije“ da Shakespeare nije ostavio tragove tinte na bijelom papiru? Iako su „uništili“ bjelinu  ipak im se divimo i uzdižemo ih… Zašto ovo pišem? Možda se čini besmisleno, ali kada sam bila dijete novi list u zadaćnici značio je da ne smijem pogriješiti. Na likovnom si dobio jedan list bijelog papira i nije bilo drugog pokušaja. Bjelina je značila novi i jedini početak. A svaka pogreška se kažnjavala. Bjelina nije trpila drhtanje ruke, brzinu pisanja… Izvrsnim se ocjenjivalo isključivo savršenstvo. Naizgled bezazleno, a zapravo životno… Naučili su me da je moj život poput bijelog papira i da mjesta za pogreške nema. Ako se dogode znači da sam tu bjelinu uništila i da je nisam bila dostojna. Danas ne pišem zadaćnice, ali i dalje živim u strahu da ne prolijem tintu na bijeli papir, na život kojeg mi je darovao veliki Umjetnik. I sve do danas vjerovala sam da ga ne smijem razočarati. Da mu ga moram vratiti savršenog.  A onda me pogodilo! Kao iz vedra neba…

ČINI POGREŠKE

Ta i Shakespeare je griješio… Tko zna koliko papira i tinte je potrošio „uzalud“ dok nije napisao svoje remek djelo… a van Gogh!? Pa možda je i on u onim cvjetnim poljima kojima se toliko  divimo, napravio neku „pogrešku“ … Možda mu je ruka zadrhtala i boja se prolila… možda je baš pogreška stvorila savršeno djelo. Duboko u sebi čujem glas Umjetnika koji je jasniji nego li ikada prije… Računao sam na tvoje pogreške! Baci pogled unatrag… Mnoge su te dovele do „savršenstva“. Bez njih ne bi bila ono što jesi. One su sastavni dio tvog života. Ne možeš proći kroz život i očekivati da se tinta nikada neće razliti po papiru. A onda kada se razlije  nemoj čekati novi list… Nije ti potreban! Samo nastavi pisati, slikati i stvaraj novo umjetničko djelo zvano „život“. I još nešto… Znam da boli kad pogledaš unatrag i vidiš sve one koji su te uvjeravali da papir ne trpi pogreške. Da si manje vrijedna ako si krivo napisala neku riječ, napravila krivi izračun u vježbanju ili jer si se usudila biti ono za što si stvorena. Bilo da se sada nalaziš pred praznim bijelim listom, pred umrljanim crtežom ili pogreškom na papiru života, znaj da je to u redu. Čini pogreške i budi ponosna na njih!

Autor: M.J.

Kada ništa ne ide po planu…

Toliko želja je u tvom srcu. Na nekima radiš godinama kako bi ih ostvarila. Od želja do njihove ostvarenja dug je put. To vrijeme ulaganja vlastite energije i odricanja čini te nervoznom posebno kad sve ide krivo. Ponekad se čini da ide toliko krivo da će cilj biti sasvim drugačiji od onog kojem se nadaš. Javljaju se razne sumnje, kao i pitanje „zar me Bog ne čuje?“.

19c2ac394a4fa98f5f756cf04ee2de78

Pitaš se koliko ćeš još morati čekati. Daješ sve od sebe, moliš se, ali ne ide. Ništa se ne događa. Pomičeš se prema cilju tako sporo da bi najrađe odustala. Evo ti  dokaza zašto ovo nije vrijeme odustajanja! Bacimo pogled u povijest biblijskih osoba, njihovih planova i snova ali i realnosti s kojom su se suočili i izašli kao pobjednici.

Isus je mogao  ozdraviti teškog bolesnog prijatelja Lazara dok je još bio živ, ali nije. Umjesto toga pričekao je da ga uskrisi od mrtvih.

Bog je Davida mogao učiniti kraljem odmah nakon pomazanja. Umjesto toga David je u strahu i progonu proveo čak  15 godina prije nego se popeo na prijestolje.

Bog se mogao objaviti Mojsiju dok je bio u pustinji i reći mu da spasi Židove od egipatskog ropstva. Umjesto toga Mojsije je čekao Božju objavu 40 godina.

Bog je Josipa mogao izbaviti iz zatvora nakon godinu dana. Umjesto toga Josip je bio u tamnici 10 godina prije nego je oslobđen.

Bog je Abrahamu mogao darovati sina dok je još bio mlad. Umjesto toga Abraham je čekao  do svoje 100.godine

Bog je mogao puno ranije pomoći i uslišati sve njihove molitve, ali nije. Umjesto toga, svi su čekali.

I mi smo često u situacijama kad je jedino što možemo čekati.  On je taj koji stavlja želje u naša srca da mu služimo kao supruge, zaposlene žene, studentice, ali opet  čekamo njegovo DA kako bi ispunile naš poziv.

Možda smo zaglavile na našem putu, ne znamo kojim smjerom ići dalje i sada već pomalo umorne čekamo na Njegove odgovore. Sigurna sam da postoji molitva tvog srca koju izgovaraš godinama, zbog koje ti i oči zasuze i pomalo gubiš nadu, vjeru…

Mojsije je bio u pustiniji 40 godina, Josip u zatvoru 10 godina, Abraham je postao otac u 100-oj, a David je prije dolaska na prijestolje proveo 15 godina u bježeći i skrivajući se.

Možda si i ti upravo sada u ovoj situaciji zbog istog razloga kao i oni; kako bi ojačala svoju vjeru i kako bi se oslonila na Njega. U teškim trenucima tvog života kad  ne vidiš više ni tračak svijetla, On čeka na tebe da mu vjeruješ. U trenucima kad si usamljena i kad se osjećaš prazno, On čeka na tebe i tvoju želju za Njim. U trenucima kad ti se čini da stojiš na mjestu i radiš stvari za koje misliš da su nevažne, On čeka na tebe da mu vjeruješ i strpljivo služiš.

Što danas čekaš? Za koju želju misliš da je toliko nestvarna da nema šanse da će se ikada ostvariti?

Koju molitvu stalno moliš, a čini ti se ne dopire do Božjih ušiju?

Nemoj si dozvoliti nedostatak vjere u bolje sutra samo zato što je sada vrijeme čekanja. Umjesto toga, dopusti sebi izgraditi svoju vjeru koja će dati još veću nadu u ono što Bog sprema za tebe.

U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek` bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj! Ps 27,14

Napisale: T.C./M.J.

VRIJEME = INVESTICIJA

 

Dani prolaze, tvoj život ide u određenom smjeru, postavila si ciljeve i sve što radiš usmjereno je k ostvarenju tih ciljeva. A što je to za što živiš? U što ulažeš svoj život, svoje vrijeme, talente? Koji je cilj tvog života?

Znam, ovo su vrlo direktna i pomalo „teška“ pitanja. Ali netko ti ih mora postaviti. Možda sad misliš pa i ne znam koji je cilj mog života, još nisam sigurna. Ja te uvjeravam da znaš. Evo i testa prema koje ćeš naći odgovor na to pitanje. Vrati se mislima na početak običnog dana – što radiš, čime se baviš, što okupira tvoje vrijeme, gdje daješ sebe? Svakog dana se budiš i nečim se baviš – možda ideš trenirati, ili ideš na posao. Imaš cilj – izgubiti na težini, zaraditi novac… A sve to radiš u okviru jednog sveopćeg cilja. Da bi to ostvarila potrebno ti je vrijeme. Bez njega nemaš ništa. Danas ti želim posvjestiti koliko je ono dragocjeno i koliko je bitno da svoje vrijeme dobro ulažeš.

coins-currency-investment-insurance-128867-large

Ponekad vrijeme koje imamo vrlo olako shvaćamo. Budimo se i trošimo ga kao da je naše. Ne znam jesi li znala, ali vrijeme je DAR. Svakog jutra se budiš i na svom životnom računu dobiješ 1440 minuta. Svakog dana! Te minute nisu tvoje, DAROVANE su ti! Nisi ih zaslužila. Ali mi ih gledamo kao naše vlasništvo. I obzirom da su naše vlasništvo imamo pravo raditi s njima što god želimo. Što se događa? To vrijeme koristimo na loš način ili ga uopće ne koristimo. Često kažemo „nisam stigla jer nisam imala vremena…“ Je li to zaista uvijek tako? Koliko vremena dnevno provodimo na scrollanju po društvenim mrežama? Gledanju samo jedne epizode serije koje se pretvori u gledanje jedne sezone? Ne pišem ovo kako bih te optužila ili izazvala grižnju savjesti. Ne, od loših investicija vremena nitko nije izuzet. Ali mislim da je vrijeme da si posvjestimo kako je svaki trenutak dar. Ono što ja jesam i što imam je jedinstveno. Stvorena sam s jednom posebnom svrhom koju samo ja mogu ispuniti. Zato sam dobila vrijeme. Ali ako ne koristim taj dar, ako ne koristim svoje talente za tu svrhu već za neke druge ciljeve, promašila sam. Nitko drugi na ovom svijetu nije kao ja. Ono što ja mogu darovati drugima jedinstveno je. Svakog jutra imaš priliku primiti dar vremena i iskoristiti taj dar. Možeš ga iskoristiti glupo ili mudro. Mi smo ti koji odlučujemo u što ćemo uložiti svoje vrijeme, tko će dobiti prednost, što je važno a što ne. Živjeti tako da  svakodnevno mudro koristiš svojih 1440 minuta odluka  je koju ti donosiš! Vrijeme na tvom životnu računu ti raspoređuješ – koja je tvoja investicija?

Ostavljam te da razmisliš o svojim odgovorima, a kao malu pomoć ovog mjeseca donosim ti upute za stjecanje vještina o upravljanju vremenom. Postavi ih na zaslon svog mobitela ili ih jednostavno isprintaj kako bi te svakodnevno podsjećale na dragocjenost dara vremena.

1

Autorica: M.J.

Radost propuštenih prilika

Danas želim pričati s tobom o strahu zaborava od strane prijatelja, pritisku koji nam stvaraju društvene mreže, o propuštenim prilikama i njihovoj dobroj strani. Želim ti pričati o onim trenucima kad hodaš ulicom, voziš se u busu ili jednostavno imaš vremena za sebe, ali te strah ostati nasamo sa svojim mislima, sa svojim tjeskobama, stoga panično tražiš mobitel i odlaziš u svijet koji često nije realan, a stvara veliku ovisnost. Pa krenimo u ovu našu priču i otkrijmo zajedno radost propuštenih prilika!

Vjerojatno si čula za izraz „YOLO“, ako nisi čula u američkim serijama, onda si ga možda vidjela kao natpis na majicama. Do nedavno se nisam previše bavila značenjem tog izraza sve dok ga jedna moja poznanica nije upotrijebila pa sam ju zamolila da mi objasni što on ustvari znači. YOLO je skraćenica za „you only live once“ ili u prijevodu „samo jednom se živi“. Što nam taj izraz govori- trebaš iskoristiti baš svaku priliku koju ti život nudi, jer ako ju ne iskoristiš poslije će ti biti žao. Tjera li i tebe ovakva pomisao na strah? Bojiš li se da su iza tebe propuštene prilike?

Uz izraz YOLO postoje i mnogi drugi vezani uz životne prilike i propuštanje istih. Tako sam u jednom članku došla i do riječi „FOMO“ (Fear of missing out), u mom slobodnom prijevodu to bi bio strah od propuštanja ili društvenih događaja ili nekih informacija na društevnim mrežama. Uglavnom, imaš osjećaj da se drugi zabavljaju bez tebe.

fashion-person-woman-hand.jpg
credit: pexels.com

U današnjem vremenu  kada pametni telefoni u našem životu imaju značajnu ulogu, jako je teško ne biti ovisan o njima.  Stalno moramo biti u toku sa svime što se događa oko nas. No što nas zapravo tjera na takvo ovisno ponašanje? Prava potreba ili pak strah? YOLO i FOMO efekti stvaraju se upravo preko ove ovisnosti. Stalna događanja na društvenim mrežama, brojne objave, fotografije, eventi, podsjećaju nas svake sekunde da ako naš život nije poput onog na društvenim mrežama, propuštamo prilike i ne živimo dovoljno dobro.

Ponekad mi se čini da što sam više na mobitelu, potreba za tim uređajem još je veća. Što više šaljem poruke drugima, kao da se javlja još veća želja za dopisivanjem. Dogodi li se da primim poruku, osjećam veliku nervozu ako na poruku ne odgovorim odmah. Ponekad se čak i ispričavam što nisam odgovorila na poruku u kratkom vremenu, a realno to se od mene nije ni tražilo. U meni se jednostavno javlja osjećaj da moram biti stalno dostupna, a to onda nesvjesno očekujem i od drugih.

Evo par ideja  kako da sama sebi pomogneš što manje vremena provesti na mobitelu:

  1. Bilježi vrijeme koje dnevno provedeš gledajući u mobitel – vrijeme koje imaš u danu nije tvoje, ono ti je darovano. Tratiš li taj dar?
  2. Ako imaš aplikacije društvenih mreža –izbriši ih. Ako ćeš se morati ulogirati u njih preko internet tražilice dogodit će se da si svjesnija svojeg postupka. Malo je kompliciraniji postupak od samo jednog klika na aplikaciju. Isprobano, djeluje 🙂
  3. Umjesto da se stalno čuješ s prijateljima ili obitelji putem mobitela, radije to vrijeme odvoji za njih i družite se u četiri oka. Direktnom komunikacijom doći ćeš do srži svake teme, biti ćeš koncentrirana i posvećena u potpunosti svom sugovorniku. Osim toga, neke lijepe vijesti puno je bolje ispričati uživo, jer  svoju sreću fizički s nekim dijeliš.
  4. Svakako izbjegavaj čitanje mobitela prije spavanja –  prema nekim istraživanjima svijetlost mobitela spriječava izlučivanje melatonina, hormona koji našem tijelu govori da je vrijeme za spavanje.

Danas je pravi trenutak da svaka od nas prestane svoj život podređivati informaciji kao glavnom „idolu“ u današnjoj civilizaciji. Ne moraš pročitati baš svaki članak na koji naletiš, ne možeš vidjeti baš svaku sliku koju tvoji prijatelji objave. Nekad ne možeš niti otići na svako druženje na koje si pozvana. U redu je biti svjesna da se nekad, tebi dragi ljudi, zabavljaju bez tebe. Takvi trenuci trebali bi nas i usrećiti jer naša sreća ne bi trebala ovisiti o drugima, ali s druge strane tuđu sreću treba znati podijeliti i kad nisi u srži događanja. Život je prepun izbora. Svaki izbor zahtijeva od nas da donesemo odluku. I kad se odlučiš što ne želiš raditi, odlučila si što želiš!

Pretpostavljam da se sada u tebi javlja strah da će te drugi zaboraviti ako se ovako budeš ponašala. Jedan od naših najvećih strahova je taj da budemo zaboravljene, želimo da nas drugi pamte i da smo uključene u njihove živote.  Možda je upravo taj strah glavna motivacija radi koje toliko težimo interakciji s drugima. Jesmo li aktivni na društvenim mrežama kako nas drugi ne bi zaboravili?

Nikad nemoj zaboraviti da strah ne dolazi od Boga. Strah će upravljati tobom i zbog straha će se u tebi javiti osjećaj da nešto moraš učiniti!  Suprotnost strahu je Ljubav- Ljubav te inspirira da činiš dobro i uvijek ti dopušta da budeš ono što JESI. Ljubav nikad ne zaboravlja.

„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.” (2Tim 1,7)

Autorice: T.C. / M.J.

RADNI DAN

Jesi li se ikada zapitala kako  obavljaš svoj posao? Je li tvoj rad nešto usputno, nešto što odrađuješ jer moraš? Kada dođeš na svoj posao, fakultet ili u školu, kakve vrijednosti dijeliš obzirom na kulturu rada? Kakvo ozračje stvaraš svojim riječima, stavovima, izrazom lica?

Rijetko čujem od svojih prijatelja kako im je super na poslu, rijetko slušam o odličnoj plaći i dobrim šefovima… Dok su ove teme dio svakodnevnih novinskih članaka, pitam se može li naš odnos prema radu biti uvjetovan isključivo vanjskim čimbenicima? Ako imam lošeg učitelja u školi znači li to da ću odustati od škole?

Da se razumijemo, gore spomenuti vanjski čimbenici su bitni, ne želim negirati njihovu ulogu u motivaciji za rad. Ali ovo je realna situacija – učitelji u školi ne će uvijek biti najbolji, fakultet nam ne će uvijek dati ono što nam zaista treba, profesori će biti nepravedni, plaće ne će odgovarati uloženom radu, šefovi će iskorištavati radnu snagu i ne će znati motivirati svoje djelatnike, država će biti u raspadu… Ovako napismeno, situacija ne zvuči bajkovito. Ali ona je naša realnost.

work-inprogress

Što ti činiš? Odlaziš li na faks ili u školu s ciljem da daš sve od sebe i uložiš sve što imaš u sebi, ili jedva čekaš ogovarati profesore, okriviti ih za svoje neuspjehe? Jesi li ujutro namrgođen na svome poslu jer si doživio nepravdu i jer situacija nije idealna? Okrećeš li teme razgovara na ono pozitivno što postoji oko tebe ili uzdižeš crnu kroniku? Učiš li, istražuješ li materijale koji su ti potrebni za studij ili krivnju prebacuješ na loše profesore? Daješ li na poslu sebe u potpunosti ili surfaš, kupuješ i piješ malo previše kava dnevno?

Svaki rad ima vrijednost. Ne daje ju tvoj poslodavac, već ti. Ti si ta koja stvara kulturu rada!- svojim osmjehom, svojim kvalitetnim radom, predanošću i ljubavlju koju si u njega uložila.Svojim odnsom prema radu ne samo da mijenjaš druge,već izgrađuješ sebe. Kao motivaciju ostavljam ti video koji donosi priči o vrijednosti rada  i kulturi koju stvaramo bez obzira kakav je naš posao.

Izazovi samu sebe i od danas na svom radnom mjestu stvaraj kulturu rada!

ČEKATI ILI ŽIVJETI?

U srcu današnjeg čovjeka kao glavna misao vodilja stoji ideja da ćemo biti sretniji onda kada… položimo ispite, riješimo probleme, nađemo bolji posao, pronađemo srodnu dušu, kupimo bolju odjeću…Tako počinju nabrajanja i tako se gomilaju problemi.  O čemu je zapravo riječ? Nalazimo li ovdje nadu u bolje sutra ili nestrpljivu i nezdravu bojazan da ne možemo okusiti sreću dok se svemir i sve u njemu ne pomakne malo lijevo ili desno ? Vrši li okolina pritisak na nas ili mi shvaćamo da imamo utjecaj na nju?

Na postavljena pitanja,  možda ćemo odgovor naći dalje u tekstu.

8f33f9bd52b8a1c628e2574e99952e85

Na početku, čini mi se bitno razjasniti neke osobne dileme. Razmišljajući o tome kako se svaka od nas, koja sada ovo čita, nalazi u drugačijoj životnoj situaciji, okolini i potrebi, želim naglasiti kako mi nije cilj poručiti vam da poteškoća nema i da na njih nikad ne ćete naići. Niti je poanta pokazati kako ćemo biti sretniji čim se riješimo ili na bilo koji način izvučemo iz situacije koja nam ometa san i cjelokupno funkcioniranje  ( težak ispit, grozni kolege na poslu, nesređeni odnos s voljenom osobom..). Bitno je odmah na početku STATI. Stati sa analizama i usporedbama mene i tebe, tebe i nje, mene i nje… Svatko ima svojih dilema, problema i patnji. Realno gledajući, može se zaključiti kako je nekome ipak malo teže. Ali o tome sada nije riječ. To je tema koja zaslužuje svoj poseban prostor. (možda u nekom drugom članku).

Recimo da ćemo krenuti od one stepenice nezadovoljstva na kojoj se nalazi svaka od nas. Tu si gdje jesi, ok. Idemo sada vidjeti što te to ometa da dosegneš svoj vrhunac i daš najbolje od sebe. Da to najbolje daruješ  sebi i drugima. Jer da bi druge učinila sretnima, ti sama moraš biti sretna.

Dakle ti, koja sada stojiš na jednoj stepenici svoga života, zasigurno imaš neke ciljeve. I dobro je da ih imaš. Ciljevi su izvrsni putokazi na temelju kojih možemo poprilično jasno vidjeti koliko se brzo krećemo.  Ciljevi mogu biti i ne moraju biti blizu; neki su lakše ostvariti, dok neki imaju mnoštvo podciljeva kako bismo do tog jednog stigli.

Ciljevi znaju imati jedan mračni trik kojim nas unesrećuju. Mislimo da ćemo njihovim ispunjenjem postati sretniji i kako će to stanje biti konačno i definitivno.

Ali dobro je – jednom davno – rekao naš Petar Preradović:

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,

Zadovoljno nikad posve nije.

Čim željenog cilja se dovreba,

Opet iz njeg sto mu želja klije.

Djevojko, misliš li da se nakon ostvarenja cilja neće pojaviti  neki novi? Izazovniji, zahtjevniji, lakši i teži?  Ako sada ne znaš da je odgovor na prethodno pitanje ogromno da, vrijeme je da to prihvatiš.

Silna su pitanja o tome što nam onemogućava da sretno koračamo zemljom. Jedan od odgovora je zasigurno lažno vjerovanje koje smo nametnuli sami sebi – nema sreće dok se ne ostvari ono o čemu sanjam.

Olakšavajuća je spoznaja da je život u jednoj mjeri nepredvidivo nagomilavanje različitih događaja u našem životu. Znajući to, i još važnije prihvaćajući to, moguće je malo se  opustiti.

Ali što znači izraz opustiti se? Hodati kako vjetar puše? Ne, nije tako. Pokušavam pokazati kako je nužno da se ne držimo grčevito za svoje planove i ciljeve, jer ponekad je potrebno dopustiti sebi da imamo i neostvareni cilj. Možda smo došle do polovice ostvarenja nekog cilja i onda ga pustile,  nije važno zbog čega. Uvjet naše sreće nije nizanje ostvarenih ciljeva i stavljanje kvačice pokraj to – do liste. Možda svi ti uspjesi u nama izazovu oholost, bijedu i usamljenost. Dopusti da te život iznenadi i daruje ti komadić sreće.

Mi žene znamo biti strašno samokritične. Za prijateljicu ćemo uvijek  lako naći opravdanja, ali za sebe ne. Mogle bismo koji od savjeta primijeniti na sebe, na trenutnu lošu situaciju na faksu, poslu,  u obitelji, vezi, prijateljstvu…

Može biti da nijedan od dosadašnjih ciljeva nisi ostvarila. Ako je tako, promijeni strategiju. Nije potrebno imati 10 ciljeva za sljedeća dva mjeseca, pogotovo ako do sada nisi ostvarila ništa od onoga što si naumila. Izaberi jedan, maksimalno dva, i radi na tome da dođeš baš do tog cilja. I tada nastavi dalje. Radi, ali  nauči i zastati, pogledaj oko sebe. Život ti pruža mnogo prilika, ali pitanje je imaš li strpljenja za pravi trenutak ostvarenja tvojih snova? Ostvarenje tvojih snova ne mora se dogoditi sad ili odmah, neka bude once upon a time

I dobro zapamti, dopusti sebi da unatoč porazu u jednoj bitci, možeš nastaviti ratovati.

Autor: Anamarija Parić

Photo credit:Quentin de Briey