Ljubiš li me?

Isus Krist, Mesija, Gopodar Svemira  umro je i položen je u grob. Zamisli da si jedan od njegovih učenika. Jučer su Isusa izbičevali, prezirali i objesili na križ. Umro je ispred gomile koju je došao spasiti.  To je veliko otajstvo naše vjere. Ne izabiremo mi Boga, Bog izabire nas. Prije no što nas ijedno ljudsko biće dotaknu, Bog nas oblikova u tajnosti i satka u dubini zemlje, i prije nego li se itko odluči za nas , Bog nas satka u krilu naše majke.  Bog nas ljubi prije ikojega ljudskog bića. On nas ljubi prvom ljubavlju neograničenom, neuvjetovanom ljubavlju i želi da budemo njegova ljubljena djeca.

sunset-hands-love-woman


Što su učenici napravili? Koji je njihov odgovor?

Mnogi su pobjegli, sakrili se, bojali su se za svoj život. Svi osim Ivana. Sigurno su se bojali da će završiti kao i Isus, razapeti na križu. Bili su duboko potreseni jer su slijedili Isusa 3 godine, vjerovali su da je On Sin Božji, a sada je On umro, a njegovo tijelo položeno u grob.
U Bibliji ne piše što su apostoli radili na Veliku Subotu. Znamo da su odmarali: “U subotu mirovahu po propisu.” (Luka, 23:56)
Možda su neki išli u hram, trudeći se da budu neprimjetni.
Sigurno su im u mislima bile Isusove riječi: “Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progonit…
A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga” (Ivan 15:21-22)

Zamisli kako su se isprazno i napušteno osjećali. Zamisli kako je to kada 3 godine svoga života provedeš slijedeći Njega i Njegovu misiju, da bi na kraju vidio da Sin Božji umire smrću koja je tada bila namijenjena razbojnicima.
Zamisli da si od straha pobjegla i nisi bila uz Njega dok je umirao i utješila ga. Pretpostavljamo da Petar nije jedini zanijekao Isusa.

Koliko puta si ti pobjegla od Isusa?
Koliko puta te zvao, a nisi se odazvala?

Na današnji dan tišine razmisli o Isusu koji leži u grobu.
Razmisli o trenucima kad si ga zanijekala zbog straha da te drugi ne bi osudili. Razmisli o svojoj ljubavi prema Njemu. Razmisli o ljubavi prema bližnjima. Ako ne ljubiš bližnjeg, možeš li reći da ljubiš Njega?

Autorice: T.C/M.J.

Izvor: Henri Nouwen

Oglasi

Odabrao je tebe

Noseći križ do Golgote Isus je mislio na tebe. On bi napravio sve kako bi s tobom bio zauvijek.
U današnjem čitanju čuti ćemo priču o Ponciju Pilatu i njegovoj odluci da se razapne Isusa. Gledano iz današnje perspektive znamo se čuditi njegovoj odluci i popuštanju zbog pritiska naroda. Pilat je pitao gomilu žele li da oslobodi Isusa ili Barabu, razbojnika. Oni su se odlučili za Barabu.

“I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.” (Iv 19, 6-7)

cross-sunset-humility-devotion-161089
Svaki put nas iznenadio ova odluka. Kako se to moglo dogoditi?! Čak i ako netko nije vjerovao da je Isus Sin Božji kako je moguće da su odabrali Barabu, razbojnika?
No ovo nije samo priča koja se dogodila  prije više od 2000 godina, OVO JE PRIČA O TEBI!
Ti i ja stalno se odlučujemo za “Barabu”, možda čak svaki dan. To se događa svaki puta kada odaberemo GRIJEH.

Ali treba istaknuti i da unatoč tome što mi biramo grijeh, ISUS UVIJEK bira nas.
“Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem.”

To je istina i onda  kad odabereš “Barabu”. To je istina i kada postaneš “Baraba”- kriv si i zaslužuješ kaznu, ali  Isus bira tebe!

Dok je bio bičevan i sav u ranama Isus je gledao tvoje lice i odabrao tebe!
Dok je išao prema Golgoti, dok su mu se vojnici izrugivali Isus je gledao tvoje lice i odabrao tebe!
Dok je visio na križu, bio na izdisaju Isus je gledao tvoje lice i mislio na tebe!
Naš Spasitelj, umro je na način koji je namijenjen Barabi, za tebe i za mene!
Isus je otkupio tvoje grijehe. Što god mi napravili, Isus bi napravio sve da može biti s nama zauvijek.

Danas, na ovaj dan, odluči se;  hoćeš li dozvoliti Gospodinu da bude tvoj Spasitelj?

Prijevod: T./M.

Izvor: Ascension press

Zauvijek tu…

Svaki dan je tu. Za mene. Iako mi svijet govori da nisam dovoljna, On je vjerovao da jesam; toliko da  je dao svoj život za mene. Dok se vraćam na svoje mjesto nakon pričesti dodirujem svoje ruke, svoja usta – znam da je tamo ležao  moj Spasitelj. Sjedim u tišini ispunjena mirom, radošću i dubokom vjerom… spremna izići u svijet s vjerom da sam dovoljna i sa svješću da, bez obzira na pogreške koje sam činila, ništa ne može umanjiti  moju vrijednost. On mi ju je darovao i nitko mi ju ne može oduzeti. Sjedim u tišini i ljubim ga sve više…

TU SAM

Veliki četvrtak – spomen Kristove posljednje večere i dan kada je predao sebe za nas. Daje nam se svakoga dana u toj maloj, bijeloj hostiji. Jesi li svjesna KOGA primaš?
Dok danas na misi stojiš u redu za pričest i hodaš malenim koracima, sjeti se ove slike:
Nalaziš se na vjenčanju. Krist je mladoženja, ti si mladenka. Hodaš polako do oltara. Nisi samo neki običan gost,ti si mladenka koja primajući Njega postaje jedno s Bogom.
Zastani, ne žuri; ne misli na obaveze koje te čekaju ni na kolače koje moraš ispeći, prijatelje koje moraš vidjeti, obaveze koje te čekaju… zastani jer je večeras On dao sebe u potpunosti za tebe. Zauzvrat ti mu daruj  sebe, ali ne djelomično. Daruj mu sve što imaš, sve što jesi!

Autorica: M.J.

Izvor: Ascension Press

Očevo pismo njegovoj “nesavršenoj kćeri”

20%sale

Draga moja kćeri,

Od trenutka kada mi je misao o tebi došla u um, osvojila si me u potpunosti. Zavolio sam te onako kako samo otac može voljeti svoju kćer. Još uvijek vidim onaj sjajni pogled u tvojim očima kojeg si imala na dan svojega rođenja – upijala si svako svjetlo, zvuk i uzbuđenje ovog velikog  svijeta.  Svjetlost u tvojim očima rasla je s tobom. Sve te zanimalo, postavljala si pitanja i neustrašivo prihvaćala nove izazove s kojima si se susretala.  Bila si moje malo klupko energije i ljubavi.

Ali sada je ta svjetlost napustila tvoje oči.  Taj duh kojeg sam tako jasno vidio i koji je osvjetljavao svaku prostoriju u koju si ušla, sada je nestao.

Umjesto životom, tvoje oči sada su ispunjene suzama.  Tvoje srce nije otvoreno ljudima koje susrećeš, već si ga zaključala u svoju nutrinu kako bi bilo „ na sigurnom“.  I umjesto da u potpunosti budeš ono što zaista jesi, pokušavaš se uklopiti u ovogodišnji model „sebe“.

Ako te pitam reći ćeš mi da si dobro i vjerojatno ti u to zaista vjeruješ.  Ali ja sam upoznao onu svjetlost u tvojim očima, kao i duh koji je u tebi. Gledao sam kako oboje nestaju pod pritiscima svijeta.

Možda su te  u životu povrijedili nezreli ljudi i slomili tvoje srce. Ili su ti možda prijatelji okrenuli leđa onda kada si ih najviše trebala. Ili te ogledalo iznevjerilo i tvoje misli su nestale zajedno s tobom – ne dopuštajući ti da zaboraviš i onaj najmanji nedostatak na sebi.

A možda si  ti svoj najveći kritičar.

Ili se osjećaš kao da si učinila previše, tražila previše, napravila previše pogrešaka i misliš da je nemoguće pobjeći od boli u kojoj se nalaziš.

Bez obzira što je to što ti se dogodilo, zadalo ti je duboke rane. Probolo je tvoje srce koje tako očajno pokušavaš sakriti  i pretvorilo se u šapat koji ti neprestano govori: „Nisi dovoljno dobra i nikada nećeš biti“.

Te laži te izoliraju i drže te zatvorenom u nutarnjoj tjeskobi, a ti ne želiš tražiti pomoć, izložiti taj nered s kojim se poistovjećuješ.

Ali vidiš kćeri, kada te ja gledam i vidim tvoju bol, preplavljuje me samo jedan osjećaj. Taj osjećaj nije osuda,  šokiranost, užas, a nije ni ljutnja; osim prema onima koji su te nepravedno povrijedili.

Kada pogledam tvoje povrijeđene oči preplavi me velika želja da uklonim tu bol koja te udaljuje od mene.  Želim ukloniti zidove, iscijeliti ožiljke,  povratiti svjetlost tvojim predivnim očima. Žudim za uklanjanjem  sumnje koju toliko dugo gajiš prema sebi i vraćanjem duha koji je zatočen u tebi.

Samo želim da mi se moja kćer vrati.

Vidiš, sve ove godine, uz svu bol, sumnju, nesigurnosti i borbe da budeš „dovoljna“, nikada nisi prestala biti ona mala djevojčica koju sam uvijek volio  čitavim srcem. Ona djevojčica koja  je u ovom svijetu bila, a ako to sebi dopusti i dalje može biti,  savršeno klupko  života i ljubavi. Svaka vlas, neravnina,  talent, svaki san… svi ovi dijelovi tebe  su ono što te čini kćeri koju sam zavolio prije puno godina i koju od prvog trenutka, bez iznimke, ljubim.

Molim te, vrati mi se. Dopusti mi da obrišem tvoje suze i da ti pomognem  zacijeliti rane te podsjetiti te koliko si predivna žena koja ima dragocjeno mjesto  u mom srcu. Nikada ne možeš pasti preduboko. Ti si moja kćer – samo trebaš zavapiti „tata“ kao onda kada si bila mala, i ja ću doći kako bi te podigao. Ja ću uvijek  doći…

S velikom ljubavlju,

Tvoj nebeski Otac.

Autorica:  Kaylin Koslosky

Prijevod: M.J. / T.C.

IZGUBLJENA KĆER

“Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: “Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.” A otac reče slugama: “Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!” I stadoše se veseliti. Lk 15, 20 – 25

„Zašto ne razgovara sa mnom? Zar nisam dovoljno zanimljiva?“

„Što da kažem ako nam ponestane tema za razgovor?“

„Hoće li moji prijatelji lajkati ovo?“

„Zašto nju svi vole? Što meni nedostaje?“

„Kako je ona tako pametna?“

„Je li ovaj post dovoljno dobar za objavu?“

„Hoću li im se svidjeti?“

„Toliko sam im se davala, a nitko mi nije rekao ni hvala!“

Some sun andvitamin sea

Toliko glasova u tvojoj glavi, kaos vlada i prije nego li si nekog upoznala, prije nego li se nešto stvarno i dogodilo… Svi ti glasovi tvoja su stvarnost – njima se pripremaš za obranu. Obranu od osamljenosti, „neuspjeha“, odbacivanja…. U drugima vidiš neprijatelja od kojeg uvijek moraš biti bolja. Bolja u učenju, u komunikaciji, u poslu, u izgledu. Ovi obrambeni glasovi stvaraju savršenu tebe. O njima ovisi tvoje raspoloženje, tvoj život. Mala kritika poput „možda bi mogla biti pozitivnija“ baca te u depresiju i svoj život vidiš kao neuspjeh. Like osobe kojoj se diviš čini tvoj dan savršenim. Zahvaljujući tim glasovima ti si poput stabla koja se njiše kako vjetar puše. Što su oni jači ti se sve više savijaš i gubiš svoje grane, sebe… Toliko si uvjerena da će te priznanja drugih ispuniti da ponekad čak i sanjaš kako si postala bogata, slavna, uspješna, djevojka koju svi vole. Te glasove stvaraš iz duboke čežnje za istinskom ljubavlju i trčiš naokolo s pitanjima: „Voliš li me? Voliš li me doista?“.  Nekada ćeš i dobiti afirmativan odgovor. Ali on će uvijek biti uvjetovan… Da, volim te ako  si lijepa, pametna, uspješna, zabavna…

Duboko u svom srcu, tamo gdje su ovi glasovi nastali, dogodila se borba. Borba između glasa koji ti govori „Ljubljena si!“ i glasova koji ti govore„Ljubljena si ako…“ U toj borbi ti si bila sudac, ti si odlučivala o pobjedniku. Upoznala si oba glasa i izabrala si daleku zemlju u kojoj si izgubila dio sebe. Tragaš za pravom ljubavi. Želiš biti ljubljena. To je normalno, to je vapaj tvoje naravi. Ali zemlja u kojoj se nalaziš krivi je izvor za napajanje. Znaš li zašto osjećaš prazninu kada te drugi odbace i zašto osjećaš potrebu za još više pozitivnih komentara, lajkova, kada se dogode? Jer si već upoznala Ljubav koja je tu čežnju ispunila do najsitnijih pukotina… Ljubav je to koja je toliko velika i toliko slobodna da ti je dopustila da ju odbaciš. Da izabereš drugu ljubav i odeš u daleku zemlju. Bez obzira na to što si otišla, bez obzira što sve svoje talente koje ti je Ljubav dala koristiš kako bi impresionirala svijet i zadobila drugu ljubav, tvoj Otac te čeka u tvojoj kući. Čeka kako bi potrčao, pao, zagrlio te i šapnuo ti: „TI si moja ljubljena kćer! U tebi mi sva milina!“

Autorica: M.J.

Izvor: H. Nouwen, “Povratak izgubljenog sina”

ISTINA O BOŽIĆU

15682673_3064221929805_1699936_n

Kada smo bile male veselo smo  iščekivali trenutak otvaranja poklona koji su nas čekali ispod bora. Pomagale smo u ukrašavanju bora, pečenju kolača… S vremenom smo se i same uključile u kupovinu darova i traženju onog savršenog dara za nama drage ljude. Iz Božića u Božić situacija se mijenja. Isčekivanje postaje sve stresnije.  Lista stvari koje treba obaviti postaje sve duža jer je i naša odgovornost sve veća. Postajemo tjeskobne jer ne možemo nikako pronaći baš onaj poklon koji bi bio „savršen“ za našu majku, sestru, prijateljicu… Imamo osjećaj da nam ništa ne polazi od ruke.  Adventsko vrijeme pretvara se u sve osim mirnog i radosnog iščekivanja.  Treba ispeći tri vrste kolača, očistiti stan, osmislit darove za naše bližnje. U nama uvijek ostaje osjećaj da nismo napravile dovoljno dobro, da nije dovoljno posebno to što radimo, da moram još više potegnuti.

Zaboravljamo da Njemu to sve nije važno. Nije mu važno jesu li ispečeni svi mogući kolači, je li dovoljno bogata naša francuska salata. Onaj kojeg čekamo doći će i sjetiti sve nas da je došao u ovaj kaotičan svijet zbog nas. Došao je kako bi nas spasio od silnih briga, tjeskobe, samoće, strahova da bi mogli biti radosni. Došao je kako bi nas spasio od ideje o „savršenom Božiću“ i podsjetio nas na Sebe i Njegov, u ljudskim očima, nesavršen dolazak.

Dok iščekuješ njegov dolazak dozvoli sebi da budeš radosna! Svaka od nas želi biti sretna, želi živjeti život ispunjen radošću. Ipak ponekad nas ta ista radost plaši. U  nama se javljaju crne misli koje nam ne dozvoljavaju da budemo sretne; jer ako uistinu budemo sretne nešto loše će se sigurno dogoditi i radost će prestati. Vjeruješ da će ti netko tu radost oduzeti. Radost nas čini ranjivima i vjerojatno zato same sebi branimo radost. Čini se da je i u našoj kulturi društveno prihvatljivije pričati o stvarima koje nas uzrujavaju, smetaju nam, idu nam na živce, nego o divnim stvarima koje nam stavljaju osmijeh na lice.

Ne boj se vidjeti čuda u svome životu. Ne boj se biti zahvalna. Ne boj se biti radosna i tu radost podijeliti s drugima. Jer velika djela za nas učini Gospodin. Nisu potrebne velike geste. Dovoljna je vjera kao zrno gorušice, osmijeh i mekše srce kao zahvalnost Njemu za pristunost u tvom životu.

U ovo malo vremena što nam je ostalo do Božića daruj osmijeh, daruj svoje vrijeme, daruj ono što se ne može kupiti. Ne boj se biti radosna, nemoj zaboraviti smisao Božića. Uživaj u kolačima, poklonima, vremenu provedenom sa svojim bližnjima, ali ne zaboravi tko je Slavljenik!

Autorica: T.C.

Foto: Screenshot

GDJE JE NESTAO ČOVJEK?

15608774_352225798483820_732349445_o

Prolazim ulicom i susrećem ljude s tmurnim izrazima lica, kao da nose sve brige svijeta i ništa ih ne može raspoložiti. Ulazim u autobus i u njega ulaze ti isti ljudi; ovoga puta nisu beživotni, sada guraju jedni druge, međusobno se vrijeđaju, padaju jedni preko drugih kako bi što brže došli do željenog mjesta. Mladi ne poštuju starije, stariji ne poštuju mlade i tako svakodnevno upućuju uvrede jedni drugima. Izlazim iz autobusa, hodam dalje – svi su u žurbi, opet jedni druge guraju, opet čujem galamu i mrmljanja; postajem nervozna. Hodam, ali svi mi smetaju – svi ispred mene hodaju krivim stazama, ne razumiju da mi se žuri. „Zar baš sad moraju stati na sred puta i gledati izloge? Zar ne razumiju da iza njih postoje drugi ljudi koji su u žurbi?“ – potiho vrištim u sebi i odjednom nemam problema s guranjem ljudi oko mene. I tako žurno odlazim dalje, nervozna, ljuta, tmurna… Dosta mi je svega. Dolazim u crkvu, sada sam mirna i sabrana. Očekujem da su ljudi pokraj mene istog raspoloženja. Ali ponovno čujem borbe – za red, za mjesto, za tišinu… Promatram im izraze lica – nema radosti, ponovno briga. Svećenik nam upućuje riječi: „Pružite mir jedni drugima“ – svi se okreću, ali te nitko ne gleda u oči, namrštenost lica i brzina geste zatvara prostor osmijehu, vedrini… A mir? Ah, tko još mari za mir?!

Nastavljam promatrati ljude i javlja mi se samo jedno pitanje: Gdje je nestao čovjek? Kada i u kojem trenutku smo zaboravili da bez obzira na okolnosti u kojima se nalazim, osoba pored mene je čovjek! Ne stvar koju mogu lupiti, uvrijediti, gurnuti, poniziti i očekivati da se ništa nije dogodilo jer ipak „ja sam bila u pravu“. U autobusu, na ulici, u crkvi…  JA…

Vrijeme je adventa, sve sjaji, sve je čarobno, svi smo sretni. Ali čovjek je još uvijek izgubljen. Naši odnosi prema poznatima i nepoznatima neće se i ne mogu se promijeniti zbog par tjedana dobrote, veselja i darivanja. Upravo u ovim danima sve manje imamo pred očima čovjeka. No nije mi cilj pisati o komercijalizaciji Božića ni o megalomanskom kupovanju. U ovom vremenu veselja i radosti zapitaj se zašto sam zaboravio onog drugog pored mene i svu pažnju usmjerio na sebe? Zašto je sebičnost nadvladala čovječnost? Zašto mi se teško osmjehnuti dok drugome dajem mir? Zašto ulazim u tramvaj/autobus i guram ljude i zaboravljam da su to LJUDI? Vidiš, ni ti ni ja nećemo pronaći čovjeka ako ga sami ne otkrijemo svojim očima, mislima i djelima. „Joy to the world the Lord has come“. Gospodin je došao u obliku čovjeka. Ne zaboravi i ti biti čovjek!

Autorica: M.J.

STIL SVECA: bl. Pier Giorgio Frassati

Težiti svetosti ne znači izgubiti osjećaj za stil. Pogledaj ova tri zgodna džentlmena u odijelu – je li to Brad Pitt ili George Clooney? Ni jedan od njih! To je bl. Giorgio Frassati!

Pier-Giorgio

Rođen u Torinu 1901., u bogatoj obitelji; majka mu je bila slikarica a otac utjecajan političar, osnivač talijanskih novina La stampa. Kao mladić razvio je duboki duhovni život kojeg se nije sramio dijeliti s prijateljima, te je tako svoje slobodno vrijeme za pješačenje i planinarenje često koristio za vršenje apostolata. Upisao je studij politehnike, želeći postati inženjer rudarstva kao bi mogao služiti Kristu među rudarima. Iako mu je studij bio na prvom mjestu, svoje vrijeme davao je bolesnima i siromašnima. Služenje onima u patnji smatrao je privilegijom. Frassati nije davao dio svog bogatstva drugima, već sebe, u potpunosti. Bio je zaljubljenik u glazbu i umjetnost,  volio je odlaske u muzeje, kazališta, opere.  Aktivno je djelovao u društvenom i političkom životu. Bez znanja roditelja pomagao je siromašnima. Odlazio bi u predgrađe busom, a zatim bi se trčeći vraćao kući da stigne na objed. Umro je malo prije nego li je trebao diplomirati, 4.7.1924, obolio je od dječje paralize kojom se vjerojatno zarazio pomažući bolesnima. Nakon posjeta njegovom grobu, Ivan Pavao II. rekao je: „Želio sam odati priznanje ovom mladiću koji je bio spreman svjedočiti za Krista vlastitim snagama, u našem vremenu. Kada sam i sam bio mladić osjetio sam utjecaj njegovog primjera, a kao student bio sam impresioniran snagom njegova svjedočanstva.“ 1990. papa ga je proglasio čovjekom osam blaženstava.

versol'alto

                                                                        “Prema vrhu”

Donosimo pet odlika autentičnog osobnog stila bl. Frassatija.

  1. Autentičnost

Stil nije ono što nosiš, već ono što jesi! Frassati se nikad nije uklapao u okvire. Ljude je oduševljavao svojim iskrenim osjećajem predanosti prema životnim stvarnostima. Prijateljstva je očuvao organizirajući grupne odlaske na misu i zajedničku molitvu krunice.

  1. Avanturizam

Imati stila znači biti spreman na rizik! Frassati je volio pješačiti, planinariti i skijati. Njegov osobni moto verso l’ alto (prema vrhu), postao je izraz koji je označavao njegovu stalnu predanost kako bi dosegao vrh vječnog života.

  1. Molitva

Dva stupa njegovog molitvenog života bili su Euharistija i bl. Djevica Marija. Dame, koja djevojka se ne divi muškarcu koji voli svoju mamu?!

  1. Radost

Frassati se nikada nije shvaćao preozbiljno. Često se šalio, a prijatelji su ga opisali kao „eksploziju radosti“. Jedna od najpoznatijih izreka ovog mladog blaženika je „Dok god mi vjera daje snagu, uvijek ću biti radostan.“

  1. Služenje

Njegov najveći uzor bio je sam Krist. Frassati je umrlo mlad, s dvadeset i četiri godine. Na dan njegova pogreba ulice su bile pune ljudi koji su šokirali njegove imućne roditelje;nisu znali da je  njihov sin provodio noći brinući se za siročad, te ranjene vojnike.

P.S. Na SDM u Krakowu biti će izložen lijes s tijelom bl. Frassatija, stoga ako se ovih dana spremaš za Poljsku, posjet Pier Giorgiu neka se nađe u tvojim aktivnostima!

 

MOLITVA ZA HRABROST

Nebeski Oče, podari mi hrabrost kako bi mogao težiti najvišim ciljevima, te izbjegavati svaku napast da živim osrednje. Potakni me da težim velikim stvarima, kao što je to činio bl. Pier Giorgio, i da s radošću otvorim svoje srce tvom pozivu na svetost. Oslobodi me straha od neuspjeha. Gospodine, želim biti snažno i zauvijek ujedinjen s Tobom. Podari mi milosti za koje te molim po zagovoru Pier Giorgia i zaslugama našeg Gospodina, Isusa Krista. Amen.

Autorica: Katie Almon

Prijevod: M.J.

Izvor: Radiant

 

 

Izgubljena u tvom zagrljaju

Znaš li koji je, po mom mišljenju, najbolji osjećaj na svijetu? Biti umotan u zagrljaj. Onaj veliki zagrljaj koji ti daje osjećaj zaštite i sigurnosti. S razlogom su Tumblr i Twitter  puni sladunjavih slika na kojima dečko grli djevojku, ljubi ju u čelo ili ju jednostavno drži blizu sebe. Mislim da je razlog tome sigurnost koju nam taj trenutak daje, a za kojom svi žudimo. Što moraš učiniti kad te netko drži blizu sebe? Ništa.

Prepusti se. Budi. Primi ljubav.

Postajemo ovisni o tom trenutku jer je svaki drugi trenutak naše svakodnevice beskonačna borba za boljim životom, za stvaranje života koji će se uklopiti u savršeni kalup naše mašte.

Upravljamo svime do najsitnijih detalja. Kontroliramo. Ja ću prva priznati kako mi se često javljaju misli poput „kako da ova situacija ispadne onako kako ja želim?“, „što mogu učiniti da ova osoba napravi što ja  želim?“, „kako postići kontrolu nad svojim životom i u kojem smjeru ide moj život?“.

Obzirom da ja znam što je najbolje za moj život, vrlo je lako upasti u ovu zamku, zar ne? Ja sam ona koja poznaje svoje srce i misli, prema tome trebam učiniti sve što je u mojoj moći da dobijem život koji želim. Ovakav tok misli usmjerava me na otkrivanje načina kojima ću kontrolirati svoj život.

I što se dogodi? Upravo suprotno, život upravlja sa mnom.  Gubim mir i radost. Više ne mogu živjeti u sadašnjem trenutku i uživati jer se brinem oko stvaranja savršenih budućih trenutaka. To je jako iscrpljujuće.  Znaš li na što mislim? Jesi li i ti umorna od toga?

A.A. Milne
“Tell the negative committee that meets in your head to kindly sit down and zip it!”

Nedavno sam molila nad pripovijesti iz Ivanovog evanđelja o svadbi u Kani Galilejskoj. Marija, Isus i učenici nalaze se na svadbenoj zabavi. Marija vidi da je slugama ponestalo vina i to govori Isusu. On odgovara kako još nije došlo vrijeme njegovog javnog djelovanja. Ipak, Marija se okreće slugama i kaže im: „Što god vam rekne, učinite“, znajući da će Isus poštovati njezine želje i  stvoriti novo vino.

Što god vam rekne.

Marija je to mogla reći s pouzdanjem  jer je cijelim svojim srcem znala da je naš Bog, Bog detalja. On je Bog malih stvari. On je Bog koji poznaje naše želje i potrebe bolje nego li mi sami! On je Bog koji nered naših života želi pretvoriti u nešto predivno. Samo ako mu mi to dopustimo. Samo ako ćemo mi učiniti što god nam rekne.

Ali ja sam tako zaposlena kontroliranjem svakog područja mog života, da  ne ostaje prostora za ono što Bog želi od mene. To se mora promijeniti.  Ako želimo biti Božje, kreposne žene, ako želimo biti svete, moramo slijediti Marijin primjer. To znači stvoriti prostor za Božju volju, a ne samo dati mu malenu porciju našeg života kojeg smo nazvali „duhovnost“ i  koja je rezervirana za nedjeljna jutra. Što ako mu predamo sve? Što ako naučimo vjerovati mu u potpunosti tako da naša molitva postane predanost i poslušnost: „Sve je tvoje… moj život, moje želje, moje potrebe… što god mi Ti kažeš, učinit ću.“

Kakva sloboda! U predanju Božjoj providnosti pronalazimo radost jer otkrivamo da je kontrola ionako  iluzija.  Ljudi će donijeti svoje vlastite izbore; to ne možemo kontrolirati. Život će ići dalje kao što je i predviđeno; to ne možemo kontrolirati. Promjene se događaju, prijateljstva dolaze i odlaze, ljubav boli, ljudi te iznevjere; ništa od toga ne možemo kontrolirati.

Ono što možeš kontrolirati je tvoj svakodnevni izbor – odlučiti živjeti u Očevom zagrljaju. Marija je živjela u tom zagrljaju. Ona je znala što znači primiti veliki zagrljaj od Boga u ljudskom tijelu, zagrljaj od svoga sina Isusa. “Što god mi kažeš učinit ću, vršit ću tvoju volju.“ To je bio konstantan refren njezinog života, jer je Marija bila sigurna u Božju ljubav  i znala je da On ima samo dobre stvari za nju u svojem dućanu.

Bog ima samo dobre stvari u svom dućanu i za tebe i za mene, iako se uvijek ne čini tako. Ponekad će te boljeti. Ponekad nećeš razumjeti.  Ponekad ćeš propitkivati njegove putove, ali jedino što On želi je učiniti tebe svetom. On u Nebu ima mjesto za tebe na kojem piše tvoje ime! Ne misliš li da On zna najbolji način kako doći do tamo?

Sve što trebaš učinit je pustiti želju za kontrolom. Svaki dan možeš donijeti tu odluku i zadržati svoj pogled na Isusu. On te drži blizu svoga srca, obgrljenu svojim rukama koje su bile ranjene za tebe. Kada živiš u tom zagrljaju, ni o čemu ne trebaš brinuti. Preostaju samo sigurnost i zaštita.

Prepusti se. Budi. Primi ljubav

 

Autorica: Christina Mead

Prijevod: M. J.

 

Snaga u slabosti

Učenici su nakon Isusove smrti u strahu od Židova zatvorili vrata…. Koliko puta ja to isto učinim? Čega li se sve bojim? Toliko je strahova u meni: strah da neću uspjeti, strah da će mi se smijati i rugati, da će me odbaciti, da neću biti prihvaćen, da ću ostati sam, da ću patiti… Koliko li me samo moji strahovi blokiraju i oduzimaju slobodu, ne dopuštaju da živim u punini, onako kako je to Otac zamislio i poželio za mene… Koliko samo toga u životu propustim zato jer se bojim? I  zbog svojih strahova ne zatvaram se samo prema drugim ljudima, zatvaram se prema sebi, ali i prema Bogu. No, Gospodinu nisu prepreka zatvorena vrata moga srca, baš kao što mu nije smetalo to što su učenici zatvorili vrata. Isus dolazi kroz zatvorena vrata, tako dolazi i u zatvoreno srce. Zato ne boj se i ne gubi nadu čak i ako si toliko zatvorio vrata svoga srca da misliš da nitko više ne može ući u njega, pa možda ni ti sam. Isus je sada ovdje, u tvome srcu. Uđi zajedno s Njime u dubine svoga srca i pogledaj što se tamo nalazi… Ne boj se!

47842_10151588103521718_492420634_n

Promotri sada što je Isus učinio kada je došao među učenike. Evanđelje kaže:“Dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok.“

Uskrsli Krist pokazuje se sa svojim ranama. Primjećuješ li paradoks i očitu namjeru te slike. Zašto uskrslo Isusovo tijelo nije bilo savršeno? Sve četiri evanđelista opisuju kako se Isus pojavljuje s ranama. Nije to slučajno. Kroz tu sliku Isus nam želi nešto reći o ranjenosti i slomljenosti.

Kakav je tvoj odnos prema ranama koje imaš? Nastojiš li ih sakriti? Sramiš li ih se? Mislišli da su ti one zapreka za život i odnos sa Bogom i da su znak tvoje nesavršenosti? Želiš li ih se rješiti? Osjećaš li ih kao neki uteg i teret? Ljutiš li se na Boga što dopušta da budeš ranjen i slomljen?

Isus nam ovom slikom želi reći da su nam rane blagoslov, da nas upravo naša ranjenost i slomljenost dovode k Njemu. Ne da dolazimo Gospodinu unatoč ranama, već upravo zbog njih. Naše su rane upravo ono što nas čini potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da smo u biti potrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne samodostatnosti. U redu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane i nosi ih čak u svome uskrslome tijelu. Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.

Autorica: I.J.