Kad pogledamo jedni druge, vidimo da svi nekamo žurimo, guramo se kroz prometne gužve u autima, javnom prijevozu, jurimo na biciklu ili hodamo ubrzanim korakom. Svatko od nas želi brzo stići do svog trenutnog cilja. Možda smo u ovom užurbanom načinu životu zaboravili koji je naš „pravi cilj“. Stići na predavanje, posao, na tečaj engleskog, crtanja, u teretanu… sve su to mali, svakodnevni, površni ciljevi prema kojima idemo.
Zašto se bojimo zagrebati ispod površine?
Jesmo li jednako tako zaokupljeni i našim glavnim ciljem, s pogledom prema Gore?
Ili hodamo spuštene glave, slegnutih ramena i zaboravljamo da su naši koraci Zemljom prolazni? Koliko vremena ulažemo u naš duhovni put?
Činjenica je da smo svi na putu, neki od nas rastu i idu naprijed, a neki idu prema nazad. Poput zrnca pješčanog sata, tako i naše vrijeme curi iz naših ruku. No, je li naše vrijeme uistinu u našim rukama? Je li svrha našeg puta da stavimo kvačice na kraju dana na listi stvari koje moramo obavit?
Bog nas svaki dan iznova poziva na svetost. Nitko od nas nije se rodio kao svet čovjek. Svetost je prije svega put, a onda i cilj. Sveci nisu savršeni ljudi niti su to malobrojne izabrane osobe. Na hebrejskom riječ „svet“ (kadoš) izvorno znači odvojen, različit, drukčiji.
Koliko ćeš se razlikovati u današnjem svijetu ako ulažeš u svoju vanjštinu; obojiš kosu u plavo, probušiš nos, kupiš najnoviju torbicu koju nosi pola grada? Ili ćeš se više istaknuti, ako si različit s obzirom na način kako se ponašaš prema drugima? Ako se ne guraš na ulazu u tramvaj, ako dođeš nervozna doma i ne otresaš se na svoju obitelj ili svoje cimere, ako strpljivo slušaš dok ti drugi pričaju svoje probleme? Što misliš koja osoba će se u „svijetu različitosti“ više istaknuti?
Jedan od mitova koji se često povezuje sa svetošću je da biti svet znači činiti izvanredne stvari. Biti svet znači sjediniti se s Kristom, usvojiti njegova držanja, njegove misli, njegovo vladanje, dopustiti djelovanje Duha Svetoga u našem životu.
Svetost je ispunjavanje naših svakodnevnih obaveza s Ljubavlju. Nije nužno činiti „velike stvari“. Kreni iz svoje obitelji, čini dobro prijateljima, kolegama na fakultetu/poslu. Ljubim li ja svoje bližnje ili samo one daleke koje ni ne znam?
Poziv na svetost je i pitanje povjerenja u Njega, našeg Oca. Ona/onaj tko želi biti sveta/svet treba svaki dan Bogu reći „da“. Bog nam ne tumači buduće događaje, ne želi zadovoljiti našu znatiželju. Traži od nas da vjerujemo u Njega, ali i da vjerujemo Njemu. On nam obećaje „Ja sam s tobom, ne boj se, neću te ostaviti!“. Naš strah od nepoznatoga glavni je razlog zašto često na Njegov poziv kažemo „ne“.
Ima trenutaka kad nam se čini da nam Bog ništa ne govori. Toliko smo naviknuti na intenzivne zvukove u našoj okolini da i od Njega očekujemo da bude glasan. Šutnja je ponekad glasnija od buke i šutnja nije prijezir govora. Šutnjom nas Bog želi naučiti govoriti. Šutnja je bolna i prazna, samo ako ju ne ispuni Bog. Potrebno je zamoliti srcem odgovore koje tražimo. Svi mi gledamo, ali jednako ne vidimo. Isto slušamo, ali jednako ne čujemo. Svatko od nas ima svoje poslanje. Ono što ti ne možeš, ja mogu i obrnuto. Najveći izazov je bit Božji.
Bog je govorio ne samo po svojoj riječi, nego i preko drugog čovjeka. Zato je važno imati otvorene uši i srce. Drugi vatikanski koncil daje jasan putokaz; kaže nam da kršćanska svetost nije ništa drugo već u punini življenja ljubavi: “‘Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu’ . Do cilja se ne dolazi ako stojimo pokraj putokaza i gledamo u njega. Putokaz nam daje smjer, na nama je da se uputimo tim putem.
I za kraj evo riječi pape u miru, Benedikta XVI. Neka nam one budu poticaj da svakodnevno ustrajemo na putu prema svetosti:
„Sveci su živjeli u svakom razdoblju povijesti Crkve, dolaze sa svih strana svijeta, pripadaju svim životnim dobima i svim društvenim staležima, to su konkretna lica svakog naroda, jezika i nacije. I silno se međusobno razlikuju. Zapravo, moram reći da su i za moju osobnu vjeru mnogi sveci, ne svi, prave zvijezde na svodu povijesti. I želim dodati da su za mene ne samo neki veliki sveci koje volim i koje dobro poznajem “putokazi”, već su to upravo i jednostavni sveci, to jest dobre osobe koje vidim u svojem životu, koje neće nikada biti službeno proglašene svetima.
Ne bojmo se težiti prema gore, prema Božjim vrhuncima; ne strahujmo da Bog traži previše od nas, nego pustimo da nas u svakodnevnom djelovanju vodi njegova Riječ, premda se osjećamo siromašni, nedostojni, grešni: On će nas preobraziti po svojoj ljubavi. „
T.C.
Riječ za nju 